Oda političkoj nekonzistentnosti i neodgovornosti  -  to je najnovija Deklaracija HNS-a. Jedino dobro što je iznjedrila jeste reakcija na nju od strane ujedinjene nacional socijalističke tzv. ljevice sarajevske čaršije i njihovih NVO glasnogovornika.

 

Umjesto da bude nadogradnja na izvrsni dokument koji je Deklaracija sa 5. zasjedanja HNS-a iz travnja 2011., koji je u nekoliko stavki sažeo cijelu ideju i misiju HNS-a, Deklaracija sa ovog 6. zasjedanja izgleda diletantski i salonski sročena pismena vježba na temu neravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH. Nekoliko redaka naricanja i kuknjave, nekoliko redaka alibija, na kraju zaključak sa nemušto sročenim sterilnim floskulama ispranim milijun puta tijekom predizborne kampanje pred prošle izbore.

Prvo što pada u oči je pozivanje na Dayton 2. Prije nego je nekome palo na pamet spominjati novu međunarodnu konferenciju na kojoj bi se dogovorio novi Ustav, što zasigurno ne bi bilo prihvaćeno od Srba i Bošnjaka, zašto ne pokušati povratak načelima Washingtonskog sporazuma? Zašto ne inzistirati na brisanju nametnutih i nikad u zakonodavnim tijelima ratificiranih direktiva OHR-a koje su stavile omču na hrvatski narod u BiH, a time i samoj BiH, pa tek onda krenuti u razgovor o novom Ustavu? 

Što je trebalo spomenuti?

Niti jednim slovom se ne spominje OHR koji je primarni uzrok svih nepravilnosti i nepravednosti prema Hrvatima u BiH. BiH je međunarodni protektorat koji će postati suverena i neovisna država, a time i „HNS-ova domovina“, u trenutku kada OHR napusti ovu zemlju i prepusti je na odgovornost, a ne na ukras, ljudima i institucijama koji u njoj žive. Zar nakon tolikih godina i tolikih OHR-ovih ustavnih i zakonskih silovanja nije došlo vrijeme za jasan, hrabar i nedvosmislen hrvatski stav prema OHR-u kao glavnom kočničaru euroatlanskog puta zemlje u kojeg se svi kunemo?

Plod toga Daytona 2 bi trebala biti „simetrična federalna država u odnosu na tri konstitutivna naroda“. Normativno gledano zar BiH sada nije „simetrična federalna država“? Zar krovnoj instituciji Hrvata u BiH i njenim zastupnicima nedostaje hrabrosti jasno i glasno izjaviti: Hrvati u BiH žele svoju teritorijalno-administrativnu jedinicu unutar BiH u kojoj će prava svakoga naroda i pojedinca biti ustavom zajamčena, ali koja će biti nužan otklon od sarajevocentrične politike većinskog naroda u BiH? Čemu skrivanje iza partijske frazeologije?

Treba jasno i glasno izjaviti: mi Hrvati to želimo i to ćemo legitimnim sredstvima izboriti. Tko želi dobro i budućnost BiH, podržat će nas, jer dok tonu Hrvati u BiH, jednakom brzinom tone i sama BiH.

Deklaracija dalje vrvi partijsko činovnički nabrojanim tegobama Hrvata u BiH i to na način kao da do sada Hrvati nisu imali nijednog političara ili zastupnika u vlasti, nego su se tek eto prvi put pojavili ovom prigodom i netko im je trebao podnijeti izvješće u što se upuštaju.

Iz tog razloga sama Deklaracija pada u kontradiktornosti koje do srži pokazuju političku nedosljednost hrvatskih zastupnika, bez iznimke. Spominje se tako „pravo na legitimno biranje“, a legitimni hrvatski predstavnici iz oba HDZ-a prije samo nekoliko tjedana digoše ruke za nelegitimne Srbe u izvršnoj federalnoj vlasti; spominje se neravnopravna raspodjela javnih sredstava, a ta ista raspodjela dogovorena za ere legitimno izabranih hrvatskih ministara u vladama (tada je HDZ bio samo jedan, onaj originalni).

I HNS diskriminira Mostar

Najsmješnije je tobožnje protivljenje diskriminaciji Mostara i težnja ka „izjednačavanjem Mostara kao ostalih jedinica lokalne samouprave“.

Prva stvar, prije samo mjesec dana u oba doma Parlamenta FBiH, na zahtjev i uz podršku hrvatskih zastupnika, opet iz oba HDZ-a, su  izglasovane protuustavne i po Mostar diskriminirajuće izmjene Zakona o proračunima.

Drugo, „specijalnost“ grada Mostara je nametnuta ustavna kategorija izmjenu čega neće nikada prihvatiti druga strana i toga su svjesni i ovi što se tobože zalažu za Mostar kao ostale općine. Međutim, nitko ne sprječava inzistiranje na tome da se isti recept preslika, primjerice, u Središnjoj Bosni i ostalim mjestima gdje su Hrvati manjina, a u Mostaru prvo stvoriti uvjete za provedbu izbora, pa onda raditi na izmjenama Statuta. Na kraju krajeva, pa sami HNS je ovaj put diskriminirao grad Mostar, jer je najmanje zastupnika iz toga grada bilo na zasjedanju.

Naime, kako nije bilo lokanih izbora, na zasjedanju nije bilo vijećnika iz Mostara. Kad se radi o županijskim zastupnicima u HNŽ, izbornim malverzacijama iza 19.00 sati na dan izbora, u najvećoj mjeri odrađenim zajedničkim snagama od strane dva HDZ-a, izborni kapital grada Mostara zloupotrijebljen je kako bi u županijske klupe došli zastupnici iz manjih sredina.

To je dovelo do toga da, sudeći po Googleu, od 25 izabranih članova Predsjedništva, samo jedan član dolazi iz Mostara. Činjenica je također da su recimo Neum ili Ravno imali više zastupnika na ovom zasjedanju HNS-a nego jedan Mostar, kao najveće mjesto gdje žive Hrvati u BiH. Toliko o „Mostaru kao ostalim jedinicama lokalne samouprave“.

Licemjerje, ljevica i moralni legitimitet

Vrhunac nedosljednosti je nezaobilazna „borba protiv korupcije“, borba za pravo na „kvalitetnije obrazovanje sukladno svjetskim standardima“, napuštanje „kvazisocijalističe filozofije gospodarenja resursima“, te izrada gospodarskih programa koji će se udaljiti od terećenja građana putem zaduživanja, itd.

Tko je ovdje lud?! Pa čija su domena obrazovanje i gospodarenje resursima nego županijska i općinska gdje kolo vode ljudi koji su sjedili u dvorani tijekom čitanja redaka Deklaracije i aplaudirali na nju?

Međutim, jedina dobra stvar nakon ovog zasjedanja HNS-a jeste da sama ideja HNS-a nije poljuljana, nego je ostala jača.

Naime, reakcije koje su ova Deklaracija i samo zasjedanje polučile kod političkih „partnera“ iz druga dva naroda, osobito kod Bošnjaka pokazale da, unatoč ograničenosti hrvatskih političkih zastupnika i nedostatku dosljednosti, kakvi god da jesu, pokazuju iskrenu volju za budućnosti BiH kao uređenog društva, dok je ovim potonjim praksa kroz tobožnju borbu za njihovu „Bosnu“  promovirati svoje nacional socijalističke ideje.

Ovih dana pojedine inozemne ambasade lobiraju ujedinjenje bh. ljevice. Kažem tobože, jer je tzv ljevica u BiH već ujedinjena. SDP, DF, Naša stranka, SDU i ne znam tko se još spominje kao „spasitelj Bosne“ kada se radi o šovinističkom pljuvanju po bilo kakvom prijedlogu koji dolazi od hrvatske strane u trenu nađu ujedinjeni zajednički jezik. Deklaracija HNS-a pokazuje da hrvatski zastupnici znaju što žele od BiH, ovi profesionalni branitelji Bosne ne znaju što žele od BiH, ali znaju samo da ne žele štogod Hrvati željeli.

Hrvatima u BiH je nužno pored izbornog legitimiteta u politički diskurs početi uvoditi pojam moralnog legitimiteta. Mora se zastupnike u HNS-u iz redova HDZ-a BiH i HDZ 1990 recimo upitati koji moralni legitimitet imaju govoriti o korupciji, vladavini prava, dosljednosti u političkoj borbi za jednakopravnost hrvatskog naroda kada su i oni uvelike odgovorni za katastrofalno stanje većinski hrvatskih područja? Svi su oni ili bili u vlasti ili jesu vlast. Kakav moralni legitimitet ima Zvonko Jurišić i HSP BiH sjediti u predsjedništvu HNS-a bez da se javno posuo pepelom i tražio oprost za sudjelovanje u Platformi?

Način djelovanja i model razmišljanja sviju identičan: doći na vlast po svaku cijenu, iskoristiti svaku poru društva za stranačko-rodbinsko upošljavanje, te iskoristiti javne resurse u privatne i stranačke svrhe! Opstaju na političkom nebu u neuništivoj simbiozi međusobnih optužbi, dok u biti jedni bez drugih ne mogu. Čim zatreba nađu zajednički jezik jer sve ih nosi isti val: materijalni interes, a njihova vesla nisu gitare, da parafraziram Juru Stublića, nego stranačke iskaznice i vazelin.

Zaključak? Nije dovoljno znati što se želi od BiH i što bi bilo idealno rješenje za hrvatsko pitanje u BiH, mora se znati kako do toga doći na realno izvedivim mehanizmima.

To se očekuje od HNS-a. HNS ne treba „tražiti rješenje za BiH“, kako to reče predsjednik HNS-a, nego nuditi rješenje BiH. HNS u Deklaraciji ne smije „tražiti izgradnju nacionalne strategije“ nego kao krovna institucija ponuditi nacionalnu strategiju i korake kako ju realizirati.

Vrtimo se u krug! Ako se ne probudimo, mogli bi plaćati veću cijenu nego je trenutno plaćamo. S neba pasti ili samo od sebe sigurno neće doći.

Slaven Raguž, dnevnik.ba

" HRS se zalaže za politički nezavisno i profesionalno sudstvo te za materijalnu sigurnost sudaca kao preduvjeta za nezavisno i nepotkupljivo sudstvo. "