Molitvom i paljenjem svijeće na mostu Hasana Brkića, GO Mostar HRS-a je obilježio spomen na ubijene franjevce od strane partizanskih postrojbi. Mučenička smrt naših fratara, spremnost dati život radi vjere i ideala nam mora biti pouka i škola koja se ne smije nikada smetnuti s uma. 

 

Vodeći se direktivama zapisanim u deklaraciji ZAVNOBiH-a koje su nalagale „nemilosrdno istrebljenje zlikovaca u cilju razbijanja zabluda zavedenih masa“, pri ulasku u Mostar partizanske postrojbe su na današnji dan 1945. godine i u danima nakon, likvidirale veliki broj civila i hercegovačkih franjevaca. Povjesničar i svjedok vremena fra Bazilije Pandžić je u svojim knjigama svjedočio o masovnim ubijanjima godine 1945. ne samo franjevaca, koji su za vrijeme fašističke okupacije u svojim odajama skrivali mostarske Židove i Pravoslavce, nego i brojnih vjernika iz Mostara i okolice. Ne samo to, fra Leon Petrović, zajedno sa biskupom don Petrom Čulom i generalnim ekonomom franjevačkog reda u Rimu fra Dominikom Mandićem bili su jedina tadašnja oporba ustaškoj vlasti, tražeći nebrojeno puta kod zaustavljanje zločina nad nekatolicima, o čemu postoje brojni pisani dokumenti i svjedočenja. Spomen na naše mučki ubijene fratre, kao i sve žrtve komunističkog režima, nikada neće nestati, bez obzira na svu propagandu ideoloških nasljednika i nostalgičara toga režima, koja ovih dana prelazi granice zdravog razuma.

Moramo poručiti i onima koji crtanjem nacističkih znakova tobože kontriraju ovom indoktriniranom nasilju sebe-prozvanih antifašista. Nacizam sa svojim simbolima nije nikakva suprotnost komunizmu i antifašizmu kakvog promoviraju današnje radikal nacionalističke strukture okupljene oko simbola bivše države. To su dva naličja iste zločinačke medalje. Suvremenim „antifašistima“ je potreban razlog postojanja, zato u svakom kutku i dandanas vide opasnost fašizma, iako je jedini fašizam na kojeg se danas može naići baš onaj kojeg oni nameću i silom imponiraju narodu. Crtanje simbola nacizma im ide u prilog. To je njihova hrana. Najbolji način otpora suvremenog „antifašizma“ je ignoriranje i dosljedno življenje ostavštine ubijenih Provincijala fra Leona Petrovića, fra Grge Vasilja, fra Bernarda Smoljana, fra Kažimira Bebeka, fra Joze Bencun, fra Rafe Prusine i fra Nenada Pehara. Ne smije se pasti u zamku onih koji pravdaju zločine načinjene pod komunizmom. Takav „antifašizam“ je samo krinka s kojom se promoviraju i provode nacionalistički ciljevi koji se nisu ostvarili tijekom Domovinskog rata.

Mi koji imamo privilegiju živjeti ostavštinu ubijenih fratara moramo njihove živote i žrtve uzimati kao svoje životne uzore. Njihov model života odgovor je na svaki totalitarizam. U tome moramo ustrajati, kako ne bi došli u kušnju da je njihova mučenička smrt uzaludna. Ovo osobito vrijedi za nas mlađe generacije politički aktivnih ljudi, jer očigledno je da su oni „stariji“  koji nas vode kao narod, oslijepljeni materijalizmom i osobnim interesima, zaboravili prave  istinske životne vrijednosti.  

GO Mostar HRS

" Društvena marginalizacija mladih, kakva je danas na djelu, najgori je oblik trošenja društvenoga kapitala "