Tko god nesvrstavanje hrvatske strane po pitanju „Revizije“ stavlja na stranu nekog negiranja zločina počinjenih od srpskih agresora ili eventualnog pogodovanja srpskoj politici u BiH je neupućen ili zlonamjeran. Ovo nije naša revizija, niti je naša tužba. Ovakva revizija presude kakvu je sproveo Bakir Izetbegović je isključivo politički čin u cilju spašavanja njegovog političkog autoriteta. Naša „Revizija“ je ona koja tek treba doći: ona hercegbosanskoj Šestorci.

 

Kratka kronologija Revizije

Prije bilo kakvog obrazloženja, potrebno je napraviti kratku kronologiju „Revizije“ o kojoj je riječ. Prvotna tužba je podnesena 20. ožujka 1993. godine. BiH kakvu danas poznajemo tada nije postojala jer je te godine bio rat. U periodu kada se pisala tužba u BiH je bjesnio rat, i to onaj između Armije BiH i HVO-a, osobito u Srednjoj Bosni, Bugojnu, Mostaru, odnosno rat u kojem se dogodila ogromna većina od spominjanih i registriranih 154 masovna zločina nad Hrvatima u BiH koji se ovih dana spominju u kontekstu revizije. Hrvati nisu sudjelovali u pisanju tužbe, nitko ih nije tada niti upitao za mišljenje, niti su ijednim dijelom bivali uključeni u nju.

Odluka Predsjedništva iz 4. listopada 2002. koju ovih dana citira Bakir Izetbegović, vezano za zastupanje od strane Sakiba Softića, dogodila se u sastavu Predsjedništva u kojem nije bilo legitimnog hrvatskog člana, jer je Visoki predstavnik osobnom odlukom smijenio Antu Jelavića (na njegovo mjesto nametnut Jozo Križanović iz SDP-a). Odluka je donesena nekoliko dana prije izbora, i to preglasavanjem srpskog člana.

Sam sadržaj tužbe iz 1993., gledano s pravnog aspekta, je rađen „ad hoc“. Umjesto konkretnih i jasnih dokaza, išlo se više u unaprijed donesene zaključke i ocjene, jer je po autorima tužbe „općepoznato tko je žrtva, a tko agresor“. Taj površan i arogantan pristup najočitije se ogledao u licitiranju sa visinom odštete, koja je čak u medijskim istupima dolazila do razine rasprava kome bi najveći dio sume morao otići. Takav diletantski pristup tužbi je doveo do toga da Vijeće sudaca Međunarodnog suda pravde nije zatražilo nepročišćene verzije ratne dokumentacije iz Beograda, što je bilo fundamentalno za uspjeh tužbe.

O tome je pored ostalog pisala i Florence Hartmann, citirajući Carlu del Ponte iz 2007.: „Bez originalne verzije sjednica VSO‐a, Bosna neće moći zatražiti od ICJ poništenje presude i ponovno otvaranje slučaja“. Srbija je ustupila Sudu selektivno s njihove strane probrane dokumente. Od presude 2007. do danas nitko nikada nije ni tražio te dokumente, pa ni u slučaju pisanja ove Bakirove revizije.

Na kraju, odluka o samoj reviziji donesena je van legitimnih institucija BiH. Na kružoku u sarajevskoj vijećnici na kojem su se okupili, pored Bakira Izetbegovića, likovi poput Sefera Halilovića, Ejuba Ganića, Nermina Nikšića, Željka Komšića i dr. koji su „u ime BiH jednoglasno odlučili kako će BiH ići u reviziju presude“.

Spašavanje patriote Bakira

Govoriti o „akumulaciji dokaza kolektivne krivnje“ kako govori Izetbegović ovih dana u opravdanju Revizije je politički spin koji nema nikakve veze sa pravnom praksom. „Da bi Revizija uopće imala smisla, moralo je do nje doći ranije i moralo se citirati konkretne slučajeve, konkretne zločine sa konkretnim eventualnim dokazima, ovakva Revizija kakvu promovira Bakir Izetbegović nema smisla“, mišljenje je pravnih stručnjaka, poput npr. Refika Hodžića, i ne samo njih nego čak i ljudi koji su direktno uključeni u cijeli proces revizije. Odvjetnica Vasvija Vidović govori kako je Revizijom „Ispunjena je dužnost prema žrtvama genocida, država je bila dužna ovo uraditi da zaštiti žrtve i da im satisfakciju. Da se nismo odlučili za reviziju ne bismo imali nikakve šanse“. Sama ona dakle priznaje da je Revizija dužnost prema javnosti, naglašujući politički, a ne pravni aspekt. Kome je potrebna revizija kao politični čin? Samo Bakiru Izetbegoviću.

Dovoljno je pogledati što se dogodilo njemu i stranci kojoj je na čelu posljednjih dana: uhićen glavni tajnik, podignuta optužnica protiv potpredsjednika Mirsada Kukića i Asima Sarajlića, dvojica Parlamentaraca Salko Sokolović i Senad Šepić pobjegli iz stranke, a Sadik Ahmetović i Šemsudin Mehmetović najavili odlazak; uzalud put u Bruxelles i novci za lobiranje u Parlamentu EU protiv Rezolucije o BiH sa paragrafom o Federalizaciji; uzalud kontrola obavještajnog sektora, pa suđenje Fahrudinu Radončiću iznjedrilo informacije o uključenosti u kriminalne radnje; i konačno, propao aranžman sa MMF-om, što će u drugoj polovici godine dovesti u pitanje socijalni mir u Federaciji.

Kako najbolje odvući pozornost medija i javnosti sa ovih stvari nego generirajući najveću krizu nakon Daytona, nego prisvajanjem institucija BiH i glumljenjem spasitelja nacije potenciranjem „Revizije“.  Sav ovaj cirkus dakle nema nikakve veze sa pravdom i istinom, nego se radi isključivo u cilju generiranja krize i spašavanja političkog kredibiliteta Bakira Izetbegovića.

Sredinom ožujka je naša „Revizija“

Svako stavljanje ove Revizije u kontekst traženja pravde za sve zločine počinjene od strane agresorske JNA i srpskih paravojnih formacija je zlonamjerno i licemjerno. Zašto se do sada nije istražilo sve te zločine, zašto nema odgovornih, to se mora upitati prije svega haško Tužiteljstvo koje nije dizalo optužnicu dizala protiv Veljka Kadijevića, Živote Panića, Blagoja Adžića, Aleksandra Vasiljevića. Zašto je traljavo i diletantski napisana optužnica protiv Šešelja dovela do njegovog oslobađanja? Zašto je Karadžić dobio samo po 4 godine za svaku točku optužnice?

Najodgovorniji za činjenicu da će se srpski agresor vrlo vjerojatno provući bez ovozemaljske pravde su Mesić i Republika Hrvatska, koji su od 2000. g. do danas više napora uložili u kriminaliziranje HVO-a i uloge RH u Domovinskom ratu, nego u dokazivanju krivnje za silne zločine protiv svoga naroda. Evo sada kada u Hrvatskoj imamo „domoljubnu“ vlast, valjalo bi ih upitati u kojoj mjeri su se uključili u ponovljeno suđenje Stanišiću i Smatoviću? Što se čeka sa pokretanjem procesa protiv Atifa Dudakovića, Sefera Halilovića i ostalih koji su za vrijeme svog službovanja u JNA direktno bili uključeni u agresiju na RH? Je li dokumentacija prikupljena od strane generala Praljka još uvijek šund?

Aktualnu hrvatsku vlast u BiH se mora prozvati zbog činjenice da Tužiteljstvo BiH i dandanas ponajviše radi na dokazivanju teorije UZP od strane Hrvatske, amnestiranju uloge bliskoistočnih ratnika i njihovih zapovjednika u ratu, relativiziranju i individualizaciji zločina počinjenih od strane Armije BiH, te nametanju epiteta zločinačke organizacije HVO-u.

Bakirova „Revizija“ nema apsolutno nikakve veze s tim, jer to jednostavno „nije naša Revizija“, da parafraziram Aliju Izetbegovića. Ovi što danas prozivaju Hrvate u BiH zbog „blasfemičnog“ nepodržavanja revizije u kontekstu „traženja pravde“, nitko ne sprječava, niti je ikada u godinama dok se rotiraju po raznim pozicijama u vlasti sprječavao, podizati pojedinačnu ili privatnu tužbu protiv bilo kojeg agresora. Najljepše je sjediti u skupštini ili parlamentu, imati sve nule kada se radi o statistici uloženih inicijativa ili prijedloga zakona, a upirati prstom u druge kako ništa ne rade, dok plaća i naknade stižu. 

Što se Bakirove tužbe tiče, tko ju je pisao neka je i revidira. Naša revizija je ona koja će se za par tjedana dogoditi u Haagu. Sve naše napore i trud moramo uložiti u nju, jer bi u protivnom ova kriza koja se ovih dana događa u BiH mogla biti samo uvertira.

Slaven Raguž, predsjednik HRS-a

" Primarni fokus HRS je rješenje ustavno pravnog statusa Hrvata u BiH "