Nakon završenog žalbenog postupka protiv hercegbosanske Šestorke, sarajevski mediji su već donijeli optužujuću presudu: Šestorka je kriva, UZP je postojao i Hrvatska je učinila agresiju nad BiH u cilju podjele Bosne, odred El Mujahid je bila folklorna skupina, tj. kulturno umjetničko društvo, ABiH je jedina obranila "Bosnu", itd. Isključivo radi istine valja malo ponoviti povijesno gradivo.

 

„Podjela Bosne u Karađorđevu i famozna Tuđmanova salveta“

Teza koja se u više navrata provlači, svakodnevno i u svim informativnim emisijama osobito JRTVS-a, i to kao nepobitna istina je ta kako je "Tuđman u Karađorđevu dijelio Bosnu", a kao dokaz se pokazivala salveta Paddya Ashdowna sa Suda u Haagu. Sastanak u Karađorđevu se dogodio 25. ožujka 1991. Famozna salveta o podjeli „Bosne“ nastala je  6. svibnja 1995. na obljetnici 50. pobjede nad fašizmom, a predsjednik Tuđman ju je „nacrtao“ Paddyu Ashdownu koji je sjedio uz njega tada. Dakle ne postoji niti jedan pisani dokument o podjeli Bosne u Karađorđevu, pa niti famozna salveta, koja kronološki uopće ne pripada sastanku u Karađorđevu.

Mit o podjeli Bosne Karađorđevu je plod mašte Stjepana Mesića koji je tu tezu izjavio u svome izdajničkom svjedočenju u Haagu. Koliko je vjerodostojno njegovo svjedočenje najbolje govori činjenica kako je on u Haagu spominjao pogrešan datum 30. ožujka, a ne 25. ožujak.

Sastanak u Karađorđevu se uistinu dogodio, jednako kao što su se dogodila još 47 dodatnih sastanaka između tadašnjeg srbijanskog i hrvatskog vodstva, a svaki je bio plod inicijativa, što domaćih, što međunarodnih subjekata (primjerice Francoisa Mitterranda, Lorda Carringtona, Cyrusa Vancea, Mihalea Gorbačova, itd.). O svakom od njih postoje pisani i dokumentirani zapisi, kao i novinska izvješća koja potvrđuju da se svaki od njih ticao eventualnog mirnog rješenja ratne krize, ni u kojem slučaju raspodjele teritorija bilo koje od država, a ponajmanje BiH. Dapače, u transkriptima predsjednika Franje Tuđmana stoji baš kako se on zalagao za cjelovitost (na kraju krajeva, potpisao je Washingtonski sporazum i Daytonski), dok se baš Manolić-Mesićeva struja zalagala za „podjelu Bosne“.

Koliki je besmisao te teze o „podjeli“ najbolje oslikava famozna salveta. Na „salveti“ predsjednik Tuđman je nacrtao samo crtu u obliku slova „S“, dok je sve ostalo, po svom osobnom priznaju, dodao Paddy Ashdown i to tako stoji u arhivi suda u Haagu. Kasnije se ispostavilo kako Tuđman uopće na toj famoznoj večeri nije govorio i crtao o podjeli „Bosne“, nego je govorio o nečemu sasvim drugome.

Govorio je o karti koja je visjela na zidu ureda NATO-a, a koja je predstavljala civilizacijske podjele u Europi. To je on sam izjavio u razgovoru za Corriere della sera na pitanje o svjedočenju Paddya Ashdowna u Haagu:

„Ja sam gospodina podsjetio samo na to da su na zapadu i u okviru NATO-a, i u okviru strateških razmatranja suvremene svjetske situacije, nacrtali granice civilizacijske podjele, od sjevera do juga, 1993. koje su bile objavljene u svijetu. Od internih NATO-ovskih, strategijskih razmatranja, do ne samo Huntigtona i slično, u razmatranju suvremene civilizacije.

Na žalost teoretičara „podjele Bosne“, ta karta je dostupna i na internetu, pa kada se Tuđmanovo „S“ usporedi sa tom kartom, postaje jasno kako je vjerodostojnija priča bivšeg hrvatskog predsjednika, nego bivšeg Visokog predstavnika, unatoč njegovom dopisivanju.


NATO-ava karta koju je citirao Franjo Tuđman

Dakle s jedne strane imamo salvetu sa Tuđmanovim „S“ i svjedočenje dokazanog lažova Stjepana Mesića, s druge na stotine dokumenata, novinskih izvješća, tisuće stranica transkripata razgovora i desetine svjedočenja ljudi aktera susreta (pa i samoga Mesićevog suradnika Dušana Bilandžića koji je pod prisegom u Haagu izjavio kako se na sastancima sa srbijanskom stranom nije govorilo nikada o teritorijalnoj podjeli). Vjeruje se salveti!

Kako je Sefer Halilović kreirao muslimanski UZP

Radi kronološkog orijentira, moraju se spomenuti dva datuma 2.10.1991. kada selo Ravno biva u potpunosti spaljeno, gdje je do 5.10.91. ubijeno 58 ljudi. Drugi datum je 17.04.1993. kada je na punktu kod bivše robne kuće Hit u Mostaru tijekom policijskog sata, bez ikakvog povoda od strane pripadnika Armije BiH ubijen Ivica Talić, pripadnik HVO-a. Prvi datum je izuzetno važan jer samo dan nakon potpunog pada Ravnog, dakle 6.10.1991. Alija Izetbegović izjavljuje „kako to nije naš rat“ i proglašava BiH neutralnu u sukobu. Krajem te iste godine Sefer Halilović izrađuje dokument „Zadaci RVŠ Patriotske lige“ gdje kao neprijatelje BiH proglašava „SDS, JNA i ekstremno krilo HDZ-a“.

Direktiva u rukopisu Sefera Halilovića

Pod ovim zadnjim, kasnije će to priznati, mislio je na Matu Bobana i hercegovački HDZ. Ovaj dokument 25.2.1992. biva usvojen kao „Direktiva Patriotske lige za odbranu suvereniteta RBiH“ odobrenu i usvojenu od tadašnjeg vrha na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Direktiva Sefera Halilovića - prijepis

Rat je debelo krenuo, oružane snage JNA su dobrano započele borbeno djelovanje, 18.11.1991. biva osnivana HZHB, nema nikakvih naznaka hrvatsko-bošnjačkih sukoba, dapače, unutar HVO-u kao jedinoj organiziranoj vojnoj komponenti se bore brojni muslimani i u tome periodu Sefer Halilović „proročanski“ zna kako su za suverenitet BiH jednako opasni i agresori i „ekstremno krilo HDZ-a“, do te mjere da spominje i Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Tek 15.4.1992. formira se Armija BiH, koja spomenutu direktivu (gdje su dva neprijatelja „suvereniteta“) diže na razinu strateških priprema. Postoji više dokumenata koji govore u prilog tome, poput recimo „zabilješke OŠO Kiseljak Armije BiH“ gdje se naređuje „pojačanu kontrolu, praćenje, izviđačke radnje“ kako protiv agresora, tako i HVO-a.

 

Početak 1993. se uzima kao početak ratno sukoba između Armije BiH i HVO-a. „Službena verzija“ sarajevskog mainstreama je kako su sukob započele jedinice HVO-a. Međutim, dokumenti bacaju sumnju i na tu tezu. Posebice „Odgovor“ komandanta Envera Hadžihasanovića na sve češće zahtjeve za „iskorištavanje političkog momenta (Wance Owenov plan, op.a.) za zauzimanje što više teritorija“ i to ne samo Središnjoj Bosni, nego i cijeloj Herceg Bosni. Hadžihasanović „spušta“ političke ambicije podređenih, govoreći kako nije njihovo bavljenje politikom, a kako je preuranjeno za sukobe u svim gradovima HZHB.

Za sukobe u tim gradovima, ABiH imala je potporu i dijela HVO-a, odnosno, tzv. spavača u redovima HVO-a, s kojima je imala svakodnevnu komunikaciju. Jedan od dokumenata koji to dokazuje je izvješće Arifa Pašalića iz 02.05.1993. u kojem izvještava nadređene o izvršenom „uvezivanju sa našim snagama unutar HVO-a“, zajedno sa naređenjima upućenim tim istim spavačima, u cilju onemogućavanja dovođenja snaga iz Hrvatske, za potrebe vojnih akcija protiv JNA na Južnom bojištu.

U izvješću se indirektno referira na 17.4., djelovanja mimo naređenja i reakciju HVO-a. Toga dana je, kako smo spomenuli, ubijen iz zasjede Ivica Talić, hrvatski branitelj u Mostaru, čime su počele prve razmirice između ABiH i HVO-a. Toga dana su krenuli problemi „u drugim gradovima HZHB“, a što nećete čuti u sarajevskim mainstream medijima.


Dokumenti pokazuju, dakle, kako u jeku agresije baš tadašnje bošnjačko vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Seferom Halilovićem uopće proaktivno ne radi na odgovoru i obrani, nego kalkulantski neprijateljima smatraju podjednako i JNA i HVO. Kad je rat krenuo, dokumenti govore da su oni računali i ozbiljno se pripremali za sukob sa HVO-om. Takvih dokumenata kod HVO-a i „zločinačke“ HZHB nećete pronaći. Prema tome, ako sarajevski i međunarodni mainstream govori o UZP-u HVO-a, zar ne postoji makar sumnja u UZP tadašnjeg muslimanskog vodstva?

K.U.D. - folklorno društvo "El Mujahid"

Ne može i ne smije postojati selektivan pogled na istinu i jednostrana interpretacija događaja u prošlosti. Ne smije se dogoditi, kao što se događa, da recimo tužiteljstvo, mediji i cijeli jedan dio političke elite na temeljima te selektivne istine želi graditi društvo, stavljajući sebi za pravo da se nazivaju vlasnicima istine i BiH.

Najrecentniji primjer: Tužiteljstvo obustavlja istragu zločina 3. Korpusa ABiH radi „nepostojanja“ dokaza, dok stvarni razlog odustajanja leži u činjenici da bi se valjanom istragom zločina Armije BiH vrlo lako moglo doći do tadašnjeg vrha tzv. RBiH. Recimo kod konkretno ovog zločina, kao i drugih koje je počinila 3. Korpusa ABiH, vrlo lako se može doći do samog vrha tadašnje vlasti.

Zločini ove postrojbe dogodili su se u ljeto 1993. godine, a slijedom zasluga u njihovoj provedbi, Predsjedništvo tzv. RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem 5.8.1994. u „Odluci o proizvođenju i unapređenju u činove ABiH“ potpisuju unapređenje, pored ostalih, Abu Maalia, komandanta odreda El Mujahid (inače jedan od terorista Al Kaide sa popisa Rezolucije UN-a), i njegove kolege u terorizmu Abul Harisa, Abu Ejmena i Al-Hamdani Fadila pomoćnike komandanta.

Koliko je odred El Mujahid bila „patriotska postrojba“ ponajbolje možda pokazuje izjava Imada al Husina, poznatijeg kao Abu Hamza koju je dao 25.03.2017. za N1 televiziju gdje govori kako su „on i braća vodili istinski džihad i došli se srcem boriti u BiH, a ovaj džihad koji danas provode teroristi nema nikakve veze sa džihadom“, te kako „sve što su radili i za što su se borili u ratu, znao je i blagoslovio Alija Izetbegović i politički vrh tadašnje RBiH, za što postoje papiri“.



Nema ekskluzivnih prava na istinu, jer kada netko svojata istinu i smatra sebe jedinim i apsolutnim njenim vladarom, padamo u zamku vječitog međusobnog optuživanja, gdje onaj tko je jači uvijek nastoji nadjačati slabijeg, malobrojnijeg samo po zakonu sile, nikada istine. Istina je jedina koja može biti temeljem zdravog društva, kao zaloga dugoročnom miru i suživotu. Ako ne istina, onda iskrena težnja ka istini. Zar smo toliko duboko pali da ljudima treba više hrabrosti za govoriti istinu, nego laži. Ne treba se čuditi onda od kuda tolika mržnja.

Prema tome, ako uistinu Sarajevo, oni koji sebe nazivaju javnim medijima, tzv. opinionisti, međunarodna zajednica i drugi žele dobro BiH i društvu u kojem živimo, neka se ostave ispraznih tumačenja povijesti samo kako bi nametnuli ili opravdali neku svoju politiku. Rezultat toga je kriminalizacija jednog cijelog naroda čiji je jedini krimen što ga je manje i što ima kukavički i ulizivački nastrojene političare koji ga vode.

HRS

 

" HRS je narodna, socijalna i demokršćanska stranka "