Facebook status Slavena Raguža, objavljen na njegovom osobnom profilu bio je povod reagiranju objavljenom u Crkvi na kamenu. Samo reagiranje je bilo povod reakcijama poput "HRS napada biskupe", "Slaven napada svećenike" i sl. Budući da to nije jednostavno istina, predsjednik HRS-a je smatrao shodnim demantirati objavljeni članak, što je taj mjesečnik odbio objaviti (iako ga na objavu demantija obvezuje Kodeks za tiskane i online medije. S toga ovdje objavljujemo Slavenov odgovor.

_____________________________________________

Moj Facebook status, motiviran nedavnom emisijom „Otvoreno“ u kojoj je gostovao biskup Mons.  Želimir Puljić, a preuzeli su ga pojedini portali, je bio povod „ad hominem“ reagiranju meni poznatog autora (kojeg iz poštovanja prema instituciji kojoj pripadamo ne želim imenovati) u Crkvi na Kamenu od travnja 2018. Svojim statusom u kojem spominjem kako je 5 godina trebalo BK BiH da spozna kako je u BiH ratificirana Istanbulska konvencija, i to potpomognuta rukama legitimno izabranih hrvatskih zastupnika, htio sam izraziti mišljenje kako i Crkva u BiH snosi dio odgovornosti zbog sveopće dekadencije duha i vladavine izvrnutih, pogrešnih vrijednosti u našem društvu, budući da je zaboravila na grijeh struktura.

U svome odgovoru, autor u većem uvodnom dijelu svoga teksta prvo nabraja moje profesionalne i osobne reference, poentirajući kako pored svega što sam bio i jesam „nije znao da sam i okulist“, budući da sam svoj status naslovio „Mrena“ i što sam koristio tu metaforu zbog zaborava na grijeh struktura od strane BK BiH. Naravno da nisam ni okulist, a ni oftamolog (poštujem što autor ne poznaje razliku), ali ne bi bilo loše kad bi sam autor posjetio ili prvog ili drugoga, budući da je u mome statusu vidio ono čega nema. Ne usuđujem se niti pomisliti kako je namjera biti insinuirati ili izdvajati riječi iz konteksta kako bi tim potkrijepio svoju tvrdnju o mome „neukusnom podvaljivanju“.

Ako stavite moj tekst i tekst objavljen u Crkvi na kamenu jedan do drugoga, vrlo lako se da zaključiti kako autor vidi samo ono što mu ide u prilog, a ne vidi ili ne želi vidjeti ono što je činjenica. Pa idem redom.

Činjenica je kako je 18. i 23. 07.2013. u BiH usvojena Istanbulska konvencija. Podršku njoj su dali i hrvatski zastupnici (HDZ BiH, HDZ1990 i drugi) u oba doma državnog Parlamenta. Činjenica je kako na zasjedanju BK BiH dana 21.03.2018. (dakle nepunih 5 godina nakon): „biskupi izražavaju žaljenje što je ta konvencija usvojena u Bosni i Hercegovini bez šire rasprave u koju bi bile uključene također Crkve i vjerske zajednice“ (izvadak iz službenog priopćenja objavljenog tog datuma na službenoj stranici BK BiH). Dakle, za „žaljenje“ zbog usvajanja Istanbulske rezolucije i od strane hrvatskih zastupnika trebalo je skoro 5 godina, a tko zna bi li i nakon 5 godina požalili, da se priča nije pokrenula u Hrvatskoj. Iako nisam oftamolog (ni okulist), kako ne bih posumnjao da im možda nije pala mrena na oči pa im je 5 godina trebalo za reakciju? No, vidjevši kako je za reakciju na moj tekst bilo dovoljno samo nekoliko dana, ipak se ne radi o mreni nego ipak o nepoznavanju grijeha struktura, što potvrđuje ono o čemu sam i pisao.

Idem dalje. Na tiskovnoj konferenciji nakon zasjedanja BK BiH, na temu iseljavanja ljudi, kardinal Vinko Puljić kao jedan od razloga za odlazak izjavljuje, a brojni mediji tekstualno prenose njegovu izjavu, sljedeće:

Tu je uključena želja za boljim standardom, uključena je situacija da čovjek odlazi jer nema nikakva posla, ali odlazi i onaj koji ima nekakva posla i dobiva neku plaću i osiguranje, ali on uzme i svoju ženu i troje djece pa ode u Njemačku gdje može na boljoj nozi živjeti.

U tekstu objavljenom u Crkvi na kamenu autor smisleno (ne usudim se reći i zlonamjerno) izdvaja moje riječi: „Izgleda se i oni odnarodili po svojim dvorima kao i ovi po svojim institucijama, pa zato jedni s drugima lakše nađu zajednički jezik, nego s običnim čovjekom.“. Kažem „izdvaja“ jer prije te rečenice, a vezano za iznad spomenute izjave, sam napisao sljedeće:

„Ne čude se u BK BiH što nema slučaja da jedan od onih iz prvih redova kada su blagdani ili neke obljetnice ili pak slikanja u odijelima na prijemima ne kupi svoju ženu i djecu i ode u Njemačku. Neće se ni upitati, jer boli činjenica kako se zaboravilo na grijeh struktura i živi se u nekom svom svijetu, a kao i svaki drugi grijeh, i taj se vrati kao bumerang i pogodi. Ovaj grijeh pogađa s onima koji „uzimaju ženu i troje djece“ i odoše.

Da u nas „spavaju“ oni koji bi morali biti (naj)budniji, dokaz je da je stav kako ovaj ode, jer mu se „živi na boljoj nozi“, a ne zato što mu se gazi ono osnovno ljudsko dostojanstvo u društvu podijeljenom na partijske neofeudalne odabrane elite i malu raju. Izgleda se i oni odnarodili po svojim dvorima kao i ovi po svojim institucijama, pa zato jedni s drugima lakše nađu zajednički jezik, nego s običnim čovjekom.

Dakle niti u jednom trenutku nisam „neukusno i nedolično podvalio kako biskupima nije problem što izvan granica ne idu oni iz prvih redova“, niti im išta „zamjeram“, nego konstatiram kako se ne čude jednostavno što oni s njihovih prijema ne idu u Njemačku, kao što konstatiraju da odlaze oni koji imaju posao.

Svake godine minimalno dva puta se predsjednik BK BiH nađe sa cijelom svitom političara, a to su Božićni ili Uskršnji prijem. Nikada sa tih prijema nije otišla niti jedna riječ zamjerke ili kritike prema strukturama vlasti. Ako možda prijemi nisu prigoda, mogu biti prigoda zajednička putovanja poput onog kada je 11.11.2015. „Posebno izaslanstvo Hrvata BiH posjetilo Papu“. Nitko ne očekuje niti traži da se bilo koga imenom i prezimenom proziva kao što je to slučaj sa mnom u Crkvi na kamenu, i to uz osobnu i profesionalnu anamnezu, nego jednostavno da se prozove grijeh struktura, kojeg je Crkva kao institucija itekako poznavala za vrijeme jednopartijskog komunističkog jednoumlja, a sada naprasno zaboravila za vrijeme jednopartijskog, ali „demokratskog“ jednoumlja.

Autor teksta svoj stav da „neukusno i nedolično“ podvaljujem potkrepljuje činjenicama o preuzimanju statističkih podataka od strane župnika i kaže kako uistinu „i ljudi s poslom odlaze“. Ja to nikada nisam ni dovodio u pitanje. Dovodim u pitanje tumačenja koja se stavljaju u prvi plan kao razlozi odlaska i cijelih obitelji.

Kao što vidimo iz izjave kardinala Puljića, ljudi s poslom odlaze kako bi „mogli živjeti na boljoj nozi“, kao da se radi o nekoj obijesti ili pohlepi, što se da zaključiti i iz nastavka njegove izjave u kojoj odgovornost baca na obitelj: „često puta obitelj nije odgajala za život, nego uživanje. Jedan od elemenata je da nismo naučili voljeti svoju grudu, jer ono što se voli, za to se i žrtvuje. Izgubili smo ono što su naši stari baštinili, oni su za tu grudu ginuli, na njoj umirali, a mi to ne znamo cijeniti“.

Ja se s time jednostavno ne slažem da ljudi idu iz obijesti. Naš narod je bivao i opstajao ovdje i kada se nije imalo što jesti, ali mu se nije gazilo dostojanstvo od strane njegovih ljudi. Narod odlazi jer smo „podijeljeno društvo na partijske neofeudalne odabrane elite i malu raju“ i to toliko podijeljeno da i za jedne crkvene novine nije problem ta odnarođena elita koja radi, živi i djeluje samo za sebe i svoje interese, nego je problem onaj tko te elite javno poziva na odgovornost da rade za i u ime naroda koji ju je birao, pa ga se ad hominem napada i, naravno da ne bi bilo zabune ili miješanja sa „dobročiniteljskom strankom“, potpisuje sa „predsjednik Hrvatskih republikanaca“.

Autor također insinuira kako „zamjeram što biskupi izražavaju potporu biskupima u RH“, prethodno elaborirajući kako sam ja 2013. bio uvelike politički aktivan i kako „Drago bi nam bilo čuti što su tada on (tj. ja) i njegova (tj. moja) dotadašnja stranka ili ona koju je naknadno osnovao u tom smislu učinio: organizirao tribine, upriličio prosvjede, medijski se angažirali,…“.

Prvo, niti sam igdje napisao, niti bi se i zlonamjernom, pa i mrenom pokrivenom oku dalo izvući iz konteksta kako ja zamjeram podršku biskupa iz BiH kolegama iz RH. Drugo, kad je već autor izrazio dragost da čuje, pojasnit ću. Moja dotadašnja stranka (HDZ1990) je bila ZA usvajanje Istanbulske konvencije, jednako kao što je dotadašnji predsjednik te stranke, a danas gorljivi bojovnik tada njemu protivničke stranke HDZ-a BiH (valjda mi autor neće zamjeriti ponovno spominjanje imena iste uzalud) glasovao u Parlamentu za ratifikaciju. Kako će moja dotadašnja stranka organizirati tribine i prosvjede PROTIV ako je ona bila ZA ratifikaciju?! Da je autor članka u Crkvi na kamenu samo malo spustio mišem dolje otvarajući moj javni Facebook profil na kojem sam i napisao tekst zbog kojeg je uopće i pisao, vidio bi moj drugi raniji tekst (kojeg su također preuzeli pojedini portali) u kojem objavljujem dokument tko je sve od hrvatskih i pravovjernih zastupnika podržao Istanbulsku konvenciju i gdje prepričavam osobno iskustvo rasprave sa predsjedništvom tadašnje moje stranke i mog osobnog protivljenja njihovom glasovanju u Parlamentu.

Budući da sam bio JEDINI koji se tada protivio ratifikaciji i da ljudi koji su digli ruku za ratifikaciju Istanbulske konvencije nisu vidjeli ništa spornoga u službenom umetanju pojma „roda“ u pravni diskurs, to je bio i jedan od razloga mog udaljavanja od politike te stranke. Jedan od, jer je ta stranka sa istim ljudima na čelu potpisala i izdajničku „Inicijativu za Rekom“ Zorana Pusića i udruge „Dokumenta“, potpis kojeg do danas nisu povukli. Kad/ako je već na Internetu pretraživao datum kada sam se kandidirao za vođenje te stranke, autor je mogao pretražiti i moj govor sa Sabora te stranke gdje sam sve to javno i rekao.

Budući da je Istanbulska konvencija u BiH ratificirana i usvojena u oba Doma parlamenta u 2013., apsolutno bi bilo irelevantno da se moja sadašnja stranka HRS (Hrvatska republikanska stranka), osnovana 2014. njome bavi. Svoje ideološko opredjeljenje po tom pitanju, ali i svim drugim pitanjima HRS je izrazio usvajanjem i stavljanjem dokumenta BK BiH „Politika po mjeri čovjeka“ u svoj Statut i dokument naših programskih načela (što se isto da vrlo lako na Internetu pronaći).    

Moram na kraju priznati kako me je ugodno iznenadio tobožnji demanti u Crkvi na kamenu na moje pisanje, jer to znači kako se ipak prate društveno politička događanja i ljudi involvirani u političke odnose. Nadam se da će sa jednakim uvjerenjem i žarom objavljivati reakcije i na ono što rade/govore i drugi političari.

Zahvaljujem ovim putem na objavi mojih profesionalnih referenci i, naravno, na besplatnoj reklami! Kad je već autor dobrano mi otkopao sferu privatnosti, moram iskoristiti to i napomenuti jednu ispravku: nisam se „okušao“ u radu u Biskupijskom Caritasu, nego sam s tim ljudima koji danonoćno djelima žive Crkvu u koju vjerujem ostao toliko blizak, da i dandanas im kada god mogu pomažem i to ću raditi dok god živim. Od svih poslova koje sam ikada radio najponosniji sam na radne dane provedene u Biskupijskom Caritasu, gdje su mi kolege postale prijatelji poput obitelji za cijeli život. 

Umjesto zaključka, molit ćemo da Svjetlost Uskrsloga Krista obasja naša srca i misli, otjera svaku tamo i svima nama sa očiju skine mrenu koja prijeti da nas odvede u pogrešnome smjeru, počevši od mene, pa do autora teksta u Crkvi na kamenu.

 

Slaven Raguž
Predsjednik Hrvatske republikanske stranke

 

" Briga o umirovljenicima kroz zagovaranje njihovih prava i pomoć na svim razinama "