Tomislav Turić, mladi magistar politologije iz Novog Travnika. Hrvatska republikanska stranka je ponosna na koordinatora liste HRS – Zvona za domovinu za Središnju Bosnu, a kroz intervju ćete shvatiti i zbog čega...

  1. Tomislave, HRS ove godine obilježava četvrtu obljetnicu postojanja. Kad si ovu stranku prepoznao kao političku opciju kroz koju bi mogao kanalizirati svoju borbu za promjenom svega onoga što te danas zabrinjava u ovoj državi, a posebno u Središnjoj Bosni i zašto upravo Hrvatska republikanska stranka?

Za HRS samo čuo od samih njenih početaka, stranci sam se priključio krajem 2016. godine. Na početku zaista nisam mislio da ću se priključiti, zapravo nikad nisam imao u planu biti član neke političke opcije, međutim nakon Općih izbora 2014. i pobjede legitimnih hrvatskih predstavnika uvidio sam zapravo da nisu ispali nikakva promjena, da su sva ona obećanja iz kampanje ostala prazna obećanja. HRS je djelovao kao jedina opcija koja na sve to uvijek reagira iako nisu imali neki prostor, što institucionalno, što medijski, ali ipak su pronalazili način. Zato mi smeta kad čujem komentare tipa, tko su ti, odakle su i slično. Smatram kako te u današnjem svijetu informacije mogu promašiti samo u slučaju da živiš izolirano od civilizacije, a mislim da takvih ipak nema. Tko želi, naći će način, baš kao i HRS. I još nešto, HRS  iz razloga što okupljaju ljude koji nisu bili dio ovog, a ni bivšeg sustava, s posebnim naglaskom na mlade. To su neki od glavnih razloga.

 

  1. U petak je u Travniku održana još jedna u nizu tribina ''Jedinstvo ili zajedništvo, demokracija ili jednoumlje'' u organizaciji Hrvatskih zvona. Na toj tribini i ti se obratio nazočnima i ''pobrao'' najveći pljesak. Kakvi su tvoji dojmovi?

Kao što sam rekao i na tribini, još jednom moram ponoviti da nam je bilo izuzetno drago ugostiti govornike poput Josipa Jovića, prof. Marka Tokića i Slavena Raguža te se na neki način kao stranka predstaviti u Središnjoj Bosni. Na ovom prostoru vlada velika apatija među ljudima i osjećaj obezglavljenosti i napuštenosti. Jednostavno su izgubili vjeru u sve i svakoga i ne vide svjetlo na kraju tunela. U tom duhu ovakva tribina je na neki način pokazala da postoji još uvijek netko tko misli  na njih, odnosno bolje rečeno na sve nas, jer svi se mi na kraju u istom blatom valjamo, nažalost. Svakako, bit će još ovakvih događanja na kojima ćemo imati priliku svi zajedno zvoniti za domovinu, jer nam je to dužnost i odgovornost.

 

  1. Kakav je danas položaj Hrvata u Središnjoj Bosni ? Stječe se dojam, a tu me posebno zanima tvoje mišljenje, da Hrvati s tog područja misle zapravo da su zaboravljeni?

Da, već sam rekao, vlada velika apatija, nepovjerenje, a samim time i nezainteresiranost. Događaju se masovna iseljavanja, a za osjećaj zaboravljenosti nas nitko ne može kriviti, jer nas dosad nisu ničim zadužili da vjerujemo u suprotno. Na tribini je gospodin Josip Jović rekao da smo mi četverogodišnji narod, odnosno da se prema nama trenutne elite odnose kao prema četverogodišnjacima, od mandata do mandata obećavaju nam brda i doline, a na kraju dobijemo samo karte za Njemačku i ostale zemlje zapadnog svijeta. Ako bi se ovakav trend nastavio, i ako se ne dogode promjene mislim da Vi i ja za četiri godine nećemo više imati što reći o položaju Hrvata u Središnjoj Bosni, jer ih više neće biti ili u najboljem slučaju bit će svedeni na manjinu.

  1. Kako to promijeniti?

Moramo staviti fokus na Središnju Bosnu, ona je srce ove zemlje, ostane li ona opustošena, ne piše se dobro cijeloj BiH, a mislim da ni druga dva naroda i ostali koji ovdje žive, u tom slučaju u nekoj bližoj budućnosti ne bi bolje prošla. U našoj zemlji postoje dva odvojena svijeta: političke elite i obični narod, a mi Hrvati smo tu u najgorem položaju jer smo najmalobrojniji.

Ukoliko ne promijenimo model djelovanja, ne izgradimo politički sustav u kojem će se svi osjećati jednakopravno i dostojanstveno mislim da nema ništa od promjena.

Ali te promjene nisu moguće uz trenutnu potrošenu garnituru političara, kojoj je jedini cilj bio uzurpacija javnih poduzeća i briga o svojoj rodbini. Nek me demantiraju svi koji misle da je drukčije i da se može nastaviti istom politikom.

 

  1. Zašto si ti kao jedan mladi intelektualac, odlučio ostati? I to danas, kad je iseljavanje Hrvata iz ove države s ovih prostora, postao jedan od naših najvećih problema?

Moram priznati i sam se nekad pitam što mi je sve ovo trebalo. Ali možda baš radi ovakvih problema, osjećao sam se pozvanim ostati.  Pošto sam vjernik, osjećao sam to na način, da  Božji plan za mene neće biti ispunjen ukoliko tek tako odem i ako će ovo što ja govorim natjerati barem jednu mladu osobu da se predomisli o odlasku i da se priključi ovoj našoj borbi, mislim da sam već uradio dosta na ispunjenju tog plana. Ne osuđujem ove koji su otišli, imam dosta takvih prijatelja, to je njihov vid prosvjeda protiv cijele ove situacije i  on nije ni najmanje lagan, ali evo, tu smo mi koji ostajemo i mi ćemo tek pokazati naš način. Na kraju, tu je i moja obitelj, posebno moj otac koji je cijeli svoj život bio odvojen od nas zarađujući kruh u inozemstvu i majka koja nas je sama podigla, pa mislim da sam i njima dužan barem pokušaj, iz razloga što su se i oni za nas borili 90-ih sanjajući neku bolju i pravedniju zemlju za svoju djecu.

 

  1. Okupljaš jednu mladu, ali kvalitetnu ekipu hrvatskih republikanaca u Središnjoj Bosni, no činjenica je da vlada već spomenuta apatija, da jednoumlje kojem smo svjedoci, uzima danak na terenu, pa se oni koji bi htjeli, zapravo boje pristupiti Republikancima. Je li i tvoj dojam takav? I kakva je tvoja poruka tim ljudima?

Da, okupljamo se polako, ali sigurno. Nikad nam nije cilj bila kvantiteta, već kvaliteta. Želja za promjenama, ljudi s idejama, nepotrošeni i ono najbitnije oni kojima nije bitna pozicija, učahurenje, već društvo činiti boljim, što i jest moto HRS-a. To sam na početku zaboravio reći, ideja ove stranke da se ukine profesionalizacija mandata, da se politika vrati njenom pravom značenju, to jest rad za opće dobro, je također ono što mi je bio još jedan od razloga da se priključim HRS-u. Mislim da bi takvo što pridonijelo tome da iz politike iziđu svi oni koji su tu radi osobne dobrobiti. Kod nas postoje ljudi koji su 20 godina u politici, nemaju dana radnog staža izvan politike i  oni nam kroje sudbine, a nikad nisu imali dodir sa stvarnim životom, živeći na račun ovih koji krvavim znojem zarađuju za život. Što se tiče straha ljudi da nam se priključe, istina je, postoji strah, koji je i razuman. Ali ja poručujem da strah ne mora nužno biti loš, on je često prednost nad opasnošću, tako da ga u tom smislu trebamo iskoristiti.

 

  1. U listopadu će biti održani prvi ozbiljni izbori za tvoju stranku, za HRS. Što očekuješ?

Ne volim baš prognozirati, tako da mi je teško reći što očekujem, ali znam da je na neki način s cijelom ovom pričom posijano sjeme dobra ako mogu tako reći i da nije bitno kako ćemo proći već koliko će naše ideje uroditi plodom. Ako će ovo što mi govorimo netko primjenjivati onda nema brige. Kao što sam rekao, nama su pozicije nebitne, mi smo slobodni ljudi i ne živimo, hvala Bogu, od politike. Politika treba koristiti sve nas za neke veće stvari, a ne mi nju za osobnu dobrobit!

 

Hrvatska zvona

" Briga o umirovljenicima kroz zagovaranje njihovih prava i pomoć na svim razinama "