Besmislenim govorima u školskim hodnicima i besramnim slikanjem s djecom iz socijalno ugroženih obitelji, „visoki“ dužnosnici ukradoše djeci Mostara prve dane ove izborne školske godine. To nas nimalo ne iznenađuje. Ne kradu oni samo dane, znaju oni po cijele škole ukrasti. Dovoljno se prisjetiti što je bilo s prijeratnom zgradom 3. osnovne škole, srednje ugostiteljske, đačkog doma,… Umjesto djece danas tim hodnicima hodaju „visoki“ dužnosnici gradske uprave, središnjice HDZ-a BiH, Vlade HNŽ-a, itd.

 

Međutim, ni sve škole gdje se slikaju nisu jednake. Neće se oni u svakoj slikati, ipak su oni „visoki“ dužnosnici. Neke su jednakije. Jedna od tih škola koja je bila uskraćena druženja s „visokim“ dužnosnicima je područna škola O.Š. Ivana Gundulića Mostar u naselju Vojno. Za one lošije upućene, to je baraka od drveta i šindre u koju nastavu pohađa 63 učenika. Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, umjesto izgradnje nove škole ili organiziranja nastave u postojećoj zgradi nekadašnje škole „Bratstva i jedinstva“, danas O.Š. Bijelo Polje, donesena je odluka da djeca koja idu na nastavu po hrvatskom planu i programu privremeno pohađaju nastavu u prostoru kojeg je gradu donirao Biskupijski Caritas Mostar. To je baraka u kojoj je svojedobno služena Sveta misa, u međuvremenu do izgradnje nove crkve.

 

 

 

Biskupijski Caritas je od donacija tada adaptirao tu postojeću baraku u kojoj djeca pohađaju nastavu, te ju donirao i stavio u vlasništvo grada, koji je tada obećao izgradnju čvrste zgrade. Ovo bi bilo „privremeno rješenje“. Kako to obično biva, u Mostaru je sve prolazno, samo nisu privremena rješenja. Djeca ostala zarobljena u drvetu.  Svojedobno je bila organizirana javna rasprava o izgradnji, rasprava na koju nitko od relevantnijih ni iz grada ni iz županije nisu došli. Nakon 20 godina djeca pohađaju nastavu u istom drvenom objektu kojeg je donirao biskupijski Caritas. Grad se oglušio i na zahtjev roditelja da djeca nastavu pohađaju u O.Š. „Bijelo polje“ gdje danas idu samo u jednoj smjeni.

O tome kako je to pohađati nastavu u baraci, moglo bi se pisati danima. S jedne strane su zidove nagrizli crvi te se drvo urušava. Na nekim mjestima se drvo rascijepalo samo od sebe stvarajući rupe kroz koje tijekom vremenskih neprilika u unutrašnjost ulaze i kiša i vjetar. Treba li i napominjati kako su u kasno proljeće temperature u unutrašnjosti tolike da ni klime ne mogu ublažiti vrućinu ili u jesen i zimu da su toliko niske da se prostor ne može jednostavno ugrijati.

Zakon o osnovnom obrazovanju i odgoju HNŽ-a je jasan: U skladu s pedagoškim standardima, osnivač (Grad Mostar) može od ministarstva obrazovanja tražiti „prilagodbu škole posebnim potrebama osnivača“, što bi išlo na Vladu da odobri. Drugim riječima, dovoljno je da Grad zatraži od ministarstva obećanu izgradnju nove zgrade, ministarstvo, odnosno Vlada HNŽ-a može to odobriti. Prevedeno, da Ljubo Bešlić kontaktira Nevenka Hercega i osigura djeci sjevernog dijela grada Mostara pohađanje nastave u skladu s vremenom i stoljećem u kojem živimo. Slikaju se u pojedinim školama gdje se uvode E-table, video nadzor, u ovoj školi crvi jedu školske zidove! 

Posjetili smo područnu školu u Vojnome, nismo se slikali s djecom, jer je to ne samo protivno Konvenciji o pravima djeteta, a samim tim i protiv Anexa I Ustava BiH, nego i licemjerno od nas koji se nalazimo u političkoj areni pred Opće izbore 2018. Ono što možemo na kraju kazati jeste da će jedan od prvih poteza nakon izbora od nas iz HRS-a biti da se djeci sjevernog dijela grada omogući pohađanje nastave dostojno čovjeka i dostojno 21. stoljeća u kojem živimo. To nam je obveza, ne samo zbog djece, nego i zbog onih koji su ginuli za obranu ovog dijela grada ili za istu robijaju slijedom političkih sudskih procesa poput Marka Radića. Do tada, u ime roditelja djece ovog dijela grada poručujemo Draganu, Nevenku i Ljubi: uslikajte se i ispred naše škole, ta nije šugava.

HRS

" Društvena marginalizacija mladih, kakva je danas na djelu, najgori je oblik trošenja društvenoga kapitala "