MATE GRANIĆ – KAD PARTIJA UPORNO ŽELI NADŽIVITI ISTINU I NAROD
„Progovorili smo o privremenom sporazumu o Pločama i Neumu te o konfederaciji Hrvatske i Federacije BiH, iako smo bili svjesni da to nije realno. Taj konfederalni sporazum bio je psihološki važan da bi Hrvati u BiH prihvatili Federaciju BiH.“ piše Mate Granić na 96. stranici svoje knjige „Vanjski poslovi – iza kulisa politike“.
—
Krajem 1993. predsjednik Tuđman za glavnog pregovarača, za definiranje onoga što danas imamo kao BiH u kojoj živimo, imenuje Matu Granića. Čovjek je to koji otvoreno priznaje kako je prevario tadašnje političko vodstvo Hrvata u cilju prihvaćanja ovoga što danas živimo u BiH. Čovjek koji je najodgovorniji što su Hrvati u BiH (p)ostali balast, sitniš ostavljen konobaru na stolu definiranja odnosa u bivšoj Jugoslaviji. Čovjek koji je na prvoj krivini izdao Tuđmanovu politiku i čija “sjećanja” su uvelike doprinijela kampanji kriminalizacije onoga za što se borilo u Domovinskom ratu, početkom 2000-ih.
Dovoljno je samo znati da u danima zločina u Buhinim kućama, Križančevom selu, Vitezu i drugim mjestima Lašvanske doline, kako sam priznaje: “uz bogatu gastronomsku ponudu”, vodi razgovore s Harisom Silajdžićem, ne spominjući niti jednom termin „ratnog zločina nad Hrvatima“. Nije ga spomenuo niti jednom u svojim memoarima. On govori o „događajima koji su imali negativne posljedice po Hrvate“.
Za one koji manje znaju o njemu, od je svojedobno bio osobni liječnik Milke Planinc, partizanske krvnice, kasnije predsjednice Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, a prve korake diplomatske karijere ostvario je početkom krajem 1989. i početkom 1990. u prostorijama UN-a, gdje su ga sretali hrvatski domoljubi koji su lobirali za hrvatsku neovisnost, a gdje je on zastupao stranu koja se grčevito zalagala za ostanak Jugoslavije.
Ovaj Mate Granić danas sjedi u prvim redovima po raznim HDZ-ovskim tribinama u BiH i Hrvatskoj, govori o diplomatskim uspjesima i savjetujući politički vrh HDZ-a s obje strane granice kako i što bi trebali raditi.
Nije ovdje riječ o njemu, nego o političkoj stranci koja je izrasla iz komunističke partije, možda zamela tragove, ali partija iz nje nikada nije izišla. Mijenjaju se kravate, simboli, ali mentalitet odanosti bivšem sustavu i ljudima sustava je daleko važnija i veća od lojalnosti narodu i čovjeku. Karijera važnija od istine, „stabilnost regije“ važnija od pravde.
Zato su svima onima koji uz Matu Granića dijele prve redove bliži bivši i sadašnji aparatčici, nego ljudi koji su krvarili i ostajali bez domova. U mozgu prosječnog HDZ-ovca kojem je Mate Granić uzor, bliskost onima koji su podnijeli žrtvu počinje i završava s položenim vijencem i fotografijom ispred spomenika, s rukama na međunožju. U svakom drugom vremenu, svi oni, a i mi s njima, samo smo potrošni materijal za tzv. „više ciljeve“ i njihove sinekure.
Kad ih se sve vidi tako i ovako okupljene, puca čovjeka ponos što nismo dio te politike i tog kontinuiteta izdaje. Što umjesto amnezije biramo dostojanstvo, pa makar nas samo šačica ostala. Nikada nećemo pristati da nam isti ljudi iznova objašnjavaju zašto smo morali biti prevareni, uvjeravajući nas da im vjerujemo u njihovim budućim prevarama, sve za „naše dobro“.
Dok god postoje oni koji pamte, koji imenuju i koji odbijaju šutjeti, ova priča neće biti zaključena onako kako bi to Partija, kako god se ona zvala, željela.
