BROJKE IZ HRS-OVE ANALIZE RUŠE PRIČU O „RAZVOJU HBŽ“ – KONCESIJSKA POLITIKA HBŽ I TVORNICA MAGNEZIJA NEMAJU NIKAKVU ISPLATIVOST!

Lišeno bilo kakvih partikularnih interesa, pristranosti, vođeni ISKLJUČIVO brojkama i ekonomskim formulama, HRS je uradio opširnu analizu poslovnog modela koncesija u HBŽ-u i ideje o tvornici magnezija u Kupresu. Analiza je pokazala kako, kada je opći razvojni interes u pitanju, megalomanska koncesijska politika nema nikakve ekonomske logike, što se najbolje vidi iz primjera tvornice magnezija u Kupresu! Idemo redom.

Na osnovu javno dostupnih podataka, u HBŽ-u se govori o potencijalu od više od 300 turbina i niza velikih solarnih polja, ukupno oko 4,5–4,6 TWh potencijala godišnje, što je približno trećina do dvije petine današnje potrošnje električne energije uopće u BiH. Ako bi ta energija zaista istisnula ugljen, riječ je o izbjegavanju približno 2,5–3 milijuna tona CO₂ ekvivalenta godišnje, a to je itekako snažan klimatski doprinos tranziciji zemlje. No, znači  li klimatski cilj kolonizaciju prostora? Ključno pitanje nije jesmo li “za” obnovljive izvore, nego pod kojim uvjetima, s kakvim kumulativnim utjecajima i s kolikom stvarnom koristi za ljude koji ovdje žive.

U modelu masovnih koncesija HBŽ preuzima najveći dio prostornih, ekoloških i socijalnih rizika, dok većina profita odlazi izvan županije. Koncesijske naknade su često tek 0,2–2% godišnjih prihoda projekta, što u praksi znači da 95–98% ekonomske vrijednosti napušta lokalnu zajednicu. No, i kada bi te naknade bile i veće, isplativost je ništavna, jer ta ista lokalna zajednica preuzima sve nepovratne rizike: trajna promjena krajolika, pritisak na krški vodonosnik, potencijalni kumulativni utjecaji na Livanjsko polje (Ramsar područje), floru i faunu te moguće narušavanje temelja stočarstva i turizma, upravo onih sektora koji zadržavaju ljude i novac u županiji. Drugim riječima, nema te naknade koja bi mogla obeštetiti posljedice ovakvih projekata.

Analiza je dokazala kako treba graditi „pametnije scenarije“ za opće dobro HBŽ: ograničiti broj megaprojekata na najosjetljivijim područjima, uspostaviti jasne “no-go zone”, te prije novih koncesija provesti ozbiljnu stratešku procjenu utjecaja (SEA/ESIA). Uraditi reformu koncesijskog okvira: javni registar ugovora, veći i garantiran lokalni udio prihoda, zabrana tihe preprodaje koncesija i stvarna suglasnost lokalne zajednice. Dokazali smo kako postoje OIE rješenja koja donose trajnu lokalnu korist: manji, decentralizirani OIE (krovni solar, energetske zadruge, općinske elektrane), uz strateško ulaganje u turizam, stočarstvo i preradu hrane: gospodarske grane koje dugoročno imaju daleko veći ekonomski potencijal.

To je najbolje vidljivo na primjeru tvornice magnezija u Kupresu. Uradili smo kalkulaciju 20 godišnje perspektive u scenariju kada bi se tvornica magnezija realizirala u punom kapacitetu i usporedili ga s perspektivom ulaganja u stočarstvo, turizam i poljoprivredu, u parametrima trenutnih javnih ulaganja. Ekonomska isplativost u interesima lokalne zajednice je skoro 4 puta veća kada i ako bi se fokusirali na stočarstvo, poljoprivredu i turizam, čak i pod najpovoljnijim pretpostavkama za industrijski projekt magnezija. Izračunata planska korist (tzv. NPV) tvornice magnezija (preračunata u KM) iznosi 5,7 mil. KM, dok ona alternativnih gospodarskih grana (poljoprivreda, stočarstvo, turizam) iznosi skoro 20 milijuna KM!

Matematika je, dakle, jasna: ne postoji ekonomska logika megalomanske koncesijske politike u HBŽ, a posebno ne postoji isplativost u izgradnji tvornice magnezija u Kupresu. Prije naručivanja okolišnih studija po mjeri investitora, elementarna računica pokazuje kako imamo problem. Ne postoji poslovna logika za ove projekte. HBŽ ne smije i neće biti “energetska kolonija”, nego županija koja čuva prostor, vodu i identitet i iz toga gradi ekonomiju za iduće generacije.

Analizu možete pogledati ispod:

ANALIZA – U ŠTO JE PAMETNIJE ULAGATI U HBŽ: OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE (OIE) ILI POLJOPRIVREDU/STOČARSTVO/TURIZAM?

(Sažetak)

Na području Hercegbosanske županije (HBŽ) već je dodijeljen ili planiran velik broj koncesija za vjetroelektrane i solarne elektrane, pretežno na državnom zemljištu (krški platoi, pašnjaci, Livanjsko i Duvanjsko polje). Radi se o potencijalno više od 300 vjetroturbina i nizu velikih solarnih polja, ukupnog godišnjeg proizvodnog potencijala reda veličine oko 4,5–4,6 TWh električne energije. To je otprilike između jedne trećine i dvije petine današnje ukupne godišnje potrošnje električne energije u Bosni i Hercegovini (oko 12,1 TWh u 2024. godini).

Takav paket projekata, ako uistinu istisne proizvodnju iz ugljena, mogao bi značiti izbjegavanje približno 2,5–3 milijuna tona CO₂ ekvivalenta emisija godišnje. Klimatski gledano, to je snažan pozitivan doprinos tranziciji Bosne i Hercegovine i regije.

Međutim, ovakva tranzicija danas se planira i provodi kroz model u kojem vlasništvo i profiti od projekata u ogromnoj većini odlaze izvan HBŽ (međunarodni i domaći privatni investitori, banke, fondovi)- Koncesijske naknade za lokalnu zajednicu najčešće se kreću u rasponu od oko 0,2 do 2 % ukupnog godišnjeg prihoda projekta, što u praksi znači da 95–98 % ekonomske vrijednosti napušta županiju. Na kraju, svi prostorni, ekološki i socijalni rizici ostaju u HBŽ: promjena krajolika, pritisak na krški vodonosnik, utjecaj na Livanjsko polje i stočarstvo, fragmentacija prostora za turizam, kumulativni utjecaji na ptice i šišmiše, te dugoročna nesigurnost glede stanja mreže i stabilnosti napajanja.

Analiza u nastavku pokazuje kako je, u sadašnjem modelu masovnih koncesija, HBŽ u ulozi „nositelja prostora i rizika“, dok su istovremeno lokalne fiskalne koristi relativno male u odnosu na ukupnu vrijednost energije koja se izvozi. Jednostavnim matematičkim brojkama dokazujemo kako alternativni razvojni put kombinacija turizma, stočarstva, prerade hrane, drvoprerade i manjih, decentraliziranih OIE projekata u vlasništvu građana i općina generira znatno veću lokalnu dodanu vrijednost i više trajnih radnih mjesta po jedinici uloženog kapitala. Na kraju, pokazujemo kako je s razine javne politike mnogo racionalnije ograničiti broj velikih OIE megaprojekata na kršu i poljima HBŽ, te uspostaviti stroge kriterije (no-go zone, pravične koncesijske modele, lokalno suvlasništvo), nego nastaviti sadašnjim tempom „prodaje prostora za mrvice“.

Ova Analiza nije „protiv vjetra i sunca“ naprotiv, polazi od toga da su vjetar i sunce ključni za dekarbonizaciju. Ali naglašava da je postojeći model u kojem HBŽ praktično poklanja svoj prostor i vodonosnike za minimalan fiskalni povrat i ozbiljne ekološke rizike – nepravedan i dugoročno neodrživ.

Umjesto toga, zalažemo se i radit ćemo na:

1. Moratoriju na nove masivne koncesije dok se ne uradi ozbiljna strateška procjena utjecaja (SEA/ESIA) i ne uspostave jasne no-go zone na razini HBŽ i Federacije.
2. Temeljitoj reformi kantonalnog i federalnog zakonodavstva o koncesijama (javni registar, minimalni udio prihoda za općine, zabrana tihe preprodaje koncesija, obvezna suglasnost lokalne zajednice).
3. Snažnom poticanju manjih, distribuiranih OIE projekata (krovni solar, energetske zadruge, općinske elektrane) koji ostavljaju većinu koristi u lokalnoj ekonomiji i ne razaraju prostor.

STANJE NA TERENU (na osnovu javno dostupnih podataka)

Vlada HBŽ je u listopadu 2025. objavila službeni pregled dodijeljenih koncesija. Za vjetar i sunce navode se ove grupe koncesionara:

Vjetroparkovi:

1. Ivovik (VE Ivovik d.o.o.)
2. Gradina / Vran-Dukić (Tomislavgrad)
3. Kamen-dent d.o.o.
4. HB Wind d.o.o. Livno
5. Koncing d.o.o. Posušje
6. Imres Smart Greenenergy d.o.o. Livno
7. Tom-Kup d.o.o. Tomislavgrad
8. Balkan Energy Wind / Unis Fagas
9. Luna / F.L. Wind / Winter Wind (projekti LJUBUŠA i TUŠNICA)
10. G&G Energija (Bihać)
11. Vjetroelektrane d.o.o. Glamoč
12. WBL City Project / RWP Vitorog
13. Wild Wind d.o.o. Livno
14. Vjetroelektrane Dah planine (lokacije Čadilj i Marino brdo)
15. Concordia d.o.o. Tomislavgrad (lokacije Galečić i Orlokuk)
16. Alpha Wind d.o.o. Tomislavgrad

Dio starijih koncesija je u međuvremenu raskinut (npr. Tempwind, Pontentialis, Alphakat, itd.).

Solarni parkovi:

1. Solbus d.o.o. Livno – solar u području Golinjeva
2. Solar park – Livno d.o.o.
3. Insolar d.o.o. Tomislavgrad
4. Earth Finance d.o.o. Tomislavgrad
5. Roco Commerce d.o.o. Livno

Za Roco Commerce postoji poseban akt: koncesija za fotonaponsku elektranu „Obljaj“, općina Bosansko Grahovo, snage 25 MW, s godišnjom naknadom 2 % od bruto prihoda.

 

Veći konkretni projekti

• VE Ivovik: 20 turbina × 4,2 MW = 84 MW, opisana kao najveći vjetropark u BiH. Nalazi se na području Kantona 10 (granica Livno / Tomislavgrad) i već proizvodi struju u probnom radu.
• VE Golija (planirana): Ministarstvo gospodarstva HBŽ je 2024. tražilo suglasnost Grada Livna za dodjelu koncesije tvrtki GET Wind Kruzi d.o.o. Livno (Aspiravi International + GET Holding). Cilj GET Holdinga je višemilijardsko ulaganje u OIE projekte u HBŽ, s ciljem prijenosa >3.000 GWh godišnje.

Na jugozapadu BiH (s naglaskom na HBŽ) planirano ili započeto je 18 vjetroparkova (>300 turbina) i 12 solarnih elektrana, uglavnom na državnom zemljištu.

Realno: samo mali dio tih koncesija je danas izgrađen (Ivovik, par manjih solara), ostatak je ili na papiru ili u ranim fazama (javne rasprave, EIA, pregovori).

Koliko novca se vrti po pojedinom projektu?

Kako bi se razumjelo o kojim se redovima veličina radi, uzeta su dva tipična primjera, jedan veliki vjetropark i jedna srednje velika solarna elektrana. Procjena se temelji na standardnim pretpostavkama faktora opterećenja, te na orijentacijskoj veleprodajnoj cijeni električne energije od oko 110 €/MWh, koja je u skladu s prosječnim cijenama u regiji posljednjih godina.

U oba slučaja korišteni su konzervativni parametri proizvodnje koje već koristimo u ostatku Analize (faktor opterećenja za vjetar 35 %, za solar 18 %).

Projekt	Tehnologija	Snaga (MW)	Procijenjena proizvodnja (GWh/god)	Prihod pri 110 €/MWh (mil. €/god)	2 % koncesije (€/god)	0,26 % (npr. model VE Jelovača) (€/god)
Ivovik	vjetar	84	cca 258	cca 28,8	cca 577.000	cca 75.000
Obljaj	solar	25	cca 39	cca 4,4	cca 88.000	cca 11.000

 

Napomena:
– Ivovik: 84 MW × 0,35 × 8.760 h ≈ 257.544 MWh ≈ 258 GWh → × 110 €/MWh ≈ 28,3–28,8 mil. €/god.
– Obljaj: 25 MW × 0,18 × 8.760 h ≈ 39.420 MWh ≈ 39 GWh → × 110 €/MWh ≈ 4,3–4,4 mil. €/god.

Ovi primjeri pokazuju kako se po pojedinačnom projektu vrte prihodi reda desetaka milijuna eura godišnje, dok su koncesijske naknade za lokalnu zajednicu reda desetaka do najviše nekoliko stotina tisuća eura godišnje. U modelima sličnim VE Jelovača, gdje lokalna zajednica efektivno dobiva oko 0,26 % prihoda, lokalni udio se svodi na tek nekoliko desetaka tisuća eura godišnje po projektu, dok više od 99 % ekonomske vrijednosti odlazi izvan općine i županije.

Ova tablica daje okvir za razumijevanje kasnijeg dijela Analize, kada govorimo o tome „koga zapravo hrane“ vjetroelektrane i solarne elektrane u HBŽ.

Okvir za ESIA – što analiziramo?

ESIA (Environmental and Social Impact Assessment) gleda:

1. Nulti scenarij: što se događa ako se projekti NE grade.
2. Scenarij projekata: što se događa s cijelim paketom vjetra + sunca.
3. Alternativni razvoj: poljoprivreda, stočarstvo, turizam.
4. Kumulativni utjecaji: nije samo “jedan vjetropark”, nego cijela mreža zahvata.

Za HBŽ je ključno: krški teren, polja poput Livanjskog polja, Duvanjskog polja, Kupreškog polja i akumulacije Buško jezero čine ogroman krški vodonosnik koji hrani širi Dinarski sustav, Cetinu itd. Livanjsko polje je najveće kraško polje na svijetu (~410 km²), Ramsar područje, ključni dio Jadranskog seobenog puta ptica. Na Livanjskom polju potvrđeno cca 265–276 vrsta ptica (od cca 350 ukupno u BiH), gniježđenje cca 125 vrsta, uključujući rijetke i ugrožene vrste. To je globalno značajan ekosustav, bilo kakvo “naslanjanje” vjetroparkova i solarnih polja na rubove ovih polja ima težinu daleko iznad lokalnog nivoa.

Livanjsko polje nije samo lokalni pejzaž ili „rezervni prostor“ za industrijske projekte. Ono ima priznat međunarodni status i nosi sa sobom vrlo konkretne obveze za Bosnu i Hercegovinu. Radi se o jednom od najvećih krških polja u Europi, površine približno 458 km², koje je upisano na Ramsarski popis močvarnih i vlažnih područja od međunarodnog značaja. Hidrološki gledano, Livanjsko polje je ključni dio sustava koji napaja rijeku Cetinu i niz izvorišta pitke vode u Dalmaciji.

Tradicionalno stočarstvo, sezonska ispaša i proizvodnja Livanjskog sira održavaju travnjake i otvorene površine koje su presudne za niz ugroženih i rijetkih vrsta ptica i drugih organizama. Upravo zbog tog spoja tradicionalne poljoprivrede, biodiverziteta i vodonosnika, međunarodne organizacije za zaštitu prirode (poput WWF-a i EuroNatur-a) već godinama ističu Livanjsko polje kao primjer prostora gdje je očuvanje pašnjaka i polja ujedno i očuvanje izvorišta pitke vode za stotine tisuća ljudi nizvodno.

Drugim riječima, način na koji HBŽ gospodari kršem i Livanjskim poljem nije samo lokalna stvar – to je i pitanje međunarodne reputacije države, te sigurnosti vodoopskrbe za veliki broj ljudi u regiji.

ESIA: ekološki utjecaji vjetroparkova

Teren, tlo i voda

Svaka vjetroturbina traži stalnu površinu (temelj + plato) reda 0,5–1 ha, pristupne puteve (često 5–8 m široki makadam), kablovske kanale i trafostanice. Za 300 turbina to je reda veličine 150–300 ha direktno zauzetog terena, plus fragmentacija staništa kroz mrežu puteva i koridora dalekovoda. Na kršu, problem nije samo zauzeta površina nego i miniranja i iskopi koji mogu otvoriti nove pukotine, promijeniti tok podzemnih voda, povećati zamućenje i rizik od zagađenja za cijeli vodonosnik.

Ptice i šišmiši

Dinarski krš + Livanjsko/Busko područje je “autocesta” za ptice selice i stanište rijetkih vrsta. Istraživanja u regiji (Dinaridi) pokazuju da vjetroelektrane uzrokuju direktne kolizije s lopaticama, izbjegavanje područja (gubitak efektivnog staništa), fragmentaciju migracijskih koridora. Ako na rubovima i grebenima iznad Livanjskog i Duvanjskog polja završi 200 do 300 turbina, kumulativni rizik za ptice i šišmiše može biti vrlo visok, posebno ako nema ozbiljnog prije i poslije monitoringa, zaustavljanja turbina tijekom selidbe itd.

 

Buka, vizualni utjecaj, pejzaž

Vjetroturbine visine 150 do 200 m bitno mijenjaju pejzaž. Buka i “shadow flicker” mogu smetati lokalnim zajednicama, ali i narušavati doživljaj prirode za turizam (planinarenje, bird-watching, mirna sela). To nije “katastrofa po definiciji”, ali je realan trošak ako se želi graditi imidž HBŽ kao regije divlje prirode i tišine.

ESIA: ekološki utjecaji solarnih elektrana

Zauzetost zemljišta

Tipičan utility-scale solar troši ~1,5–2 ha/MW.

Roco Commerce – 25 MW → ~40–50 ha pod panelima na području Obljaja (Bosansko Grahovo).

Ako doista dobijemo 10+ veće elektrane (npr. 10 × 25–50 MW), govorimo o stotinama hektara.

Rizici su uklanjanje travnjaka i degradiranih pašnjaka koji ipak nose bioraznolikost, erozija na kosinama ako se loše projektira, barijera za kretanje divljači, lokalno grijanje zraka iznad panela (mikroklima).

Pozitivna stvar: solar je fleksibilniji, može se postaviti na već devastirane površine (napušteni kamenolomi, odlagališta), industrijske zone, krovove, parkirališta, agrivoltaiku iznad pašnjaka/poljoprivrede. Problem HBŽ je što se koncesije uglavnom odnose na državno zemljište na kršu i poljima, ne na krovove, dakle opet udar na prostor koji je vrijedan i za prirodu i za stočarstvo.

Klimatski efekt – koliko CO₂ se zapravo izbjegne?

IPCC-ovi podaci za životni ciklus emisija po kWh električne energije: ugljen (klasične termoelektrane): cca 820 g CO₂e/kWh (medijan), Plin (CCGT): cca 490 g CO₂e/kWh, Solar PV (utility scale): cca 48 g CO₂e/kWh, Vjetar (kopneni): cca 11 g CO₂e/kWh

BiH danas i dalje ima elektroenergetski miks u kojem >60 % proizvodnje dolazi iz ugljena, uz značajan udio hidroenergije i mali udio vjetra.

Primjer: VE Ivovik

Pretpostavimo: Snaga: 84 MW,Faktor opterećenja: 35 % (realan za dobru lokaciju)

Proizvodnja: 84 MW×0,35×8760 h≈258 000 MWh. To je ~258 GWh/god.

Ako time zamijenimo, npr plin: ušteda ~ (490–11)=479 g/kWh → oko 123.000 tCO₂e godišnje, dok na primjeru ugljena: ušteda ~ (820–11)=809 g/kWh → oko 210.000 tCO₂e godišnje

Ovo su ozbiljne brojke, usporedive s emisijama srednjeg grada. Ako pretpostavimo da će 18 vjetroparkova (300 turbina) dati ukupno cca 1,2 GW vjetra, a 12 solarnih elektrana oko 600 MW solara (red veličine, jer nemamo službene kapacitete):

Godišnja proizvodnja vjetar:

1200 MW×0,35×8760 h≈3,68 TWh

Godišnja proizvodnja solar:

600 MW×0,18×8760 h≈0,95 TWh

Zajedno red veličine 4,6 TWh godišnje – oko 40 % sadašnje potrošnje električne energije BiH (~11–12 TWh).

Ako to istisne ugljen, pričamo o ~2,5–3 milijuna tona CO₂e manje godišnje. To je globalno pozitivan efekt, ali se postavlja pitanje: po koju lokalnu cijenu?

Bosna i Hercegovina danas proizvodi približno 60 % svoje električne energije iz ugljena, dok ostatak dolazi uglavnom iz hidroelektrana te manjeg broja vjetroelektrana i solarnih postrojenja. Ukupna godišnja potrošnja električne energije iznosi oko 12,1 TWh (2024.).

To znači da bi paket od oko 4,5–4,6 TWh godišnje vjetra i sunca iz HBŽ mogao pokriti trećinu do dvije petine ukupne potrošnje električne energije u zemlji. Ako bi se ta energija zaista koristila za zamjenu postojeće proizvodnje iz lignita i ugljena, govorili bismo o ubrzanom smanjivanju udjela ugljena u elektroenergetskom miksu Bosne i Hercegovine i izbjegavanju procijenjenih 2,5–3 milijuna tona CO₂ ekvivalenta emisija godišnje.

To je vrlo ozbiljan klimatski plus. Međutim, ova Analiza pokazuje da se taj plus trenutno planira ostvariti kroz model u kojem lokalne zajednice u HBŽ dobivaju minimalan dio ekonomske vrijednosti, a snose najveći dio ekoloških, prostornih i socijalnih rizika. Upravo zato je ključno pitanje ne da li trebamo vjetar i sunce, nego kako i po kojim pravilima ih uvodimo u HBŽ.

 

Usporedba s poljoprivredom, stočarstvom i turizmom (uključujući klimatski aspekt)

Stočarstvo i emisije

Jedna krava godišnje izbaci oko 100 kg metana (220 lbs), što je ~2,8 tCO₂e gledano na 100 godina (metan je ~28× jači od CO₂). Globalno, stoka čini ~12 % svjetskih emisija (FAO nova procjena), neke studije i više. Dakle, stočarstvo nije klimatski “nevino”, ali HBŽ je slabo naseljena, s relativno malim apsolutnim brojem grla na globalnoj skali. Ako se prijeđe na regenerativne pašnjake, duže ispaše, manje koncentrata, lokalnu preradu, emisije po kg proizvoda mogu znatno pasti, uz pozitivan utjecaj na tlo i bioraznolikost.

Za usporedbu reda veličine: 50.000 goveda × 2,8 tCO₂e ≈ 140.000 tCO₂e/god – usporedivo s jednom velikom vjetroelektranom. Ako netko ozbiljno želi klimatsku politiku, morat će pogledati i stočarstvo, ne samo vjetrenjače.

Nizozemska kao upozorenje

Nizozemska danas nema problem zato što ima vjetroelektrane per se, nego zbog ekstremno intenzivne poljoprivrede i stoke → ogroman pritisak dušikom (nitrati, amonijak), prebrzog razvoja OIE bez paralelnog širenja i modernizacije mreže → kongestija mreže, tisuće tvrtki čekaju priključak i političkog sukoba oko smanjenja stočarstva i zaštite Natura 2000 područja.

Pouka za HBŽ – ako planiramo graditi gigavate vjetra i sunca, a ne moderniziraš mrežu i ne postaviti jasan prostor/agrarni plan, završiš u kaosu bilo kao Nizozemska, bilo kao Španjolska s blackoutom.

Španjolski blackout: što nam stvarno govori?

Iberski blackout 28.4.2025. zahvatio je Španjolsku i Portugal (~10 sati bez struje). U trenutku pada cca 59 % električne energije je dolazilo iz solara, a 12 % iz vjetra. Uzrok nije bio “čista ideologija OIE”, nego tehnički kvar i loše upravljanje jednim velikim FV postrojenjem u Badajozu, nedostatak mrežne inercije i rezerve te loše planiranje i zakašnjele mrežne nadogradnje.

Drugim riječima: visok udio OIE + loše upravljanje = problem.

Visok udio OIE + ozbiljan operator + investicije u mrežu, baterije, fleksibilnost = radi bez drame (pouka primjera Danske, Portugala, dijela Njemačke).

Pouka za HBŽ – ako ćemo ulaziti u ozbiljne OIE projekte, ne smije se preskočiti mrežu, regulativu i nadzor.

Sigurnost napajanja: što to konkretno znači za HBŽ?

HBŽ i danas osjeća posljedice klimatskih ekstrema i slabosti elektroenergetske infrastrukture. Već nekoliko puta su zabilježene situacije u kojima je zbog obilnih snježnih padavina, leda ili jakog vjetra došlo do oštećenja dalekovoda i prekida napajanja, ostavljajući tisuće domaćinstava u ruralnim područjima bez struje na dulja razdoblja. Dodavanje velikih količina nestalnih (intermitentnih) izvora poput vjetroelektrana i solarnih elektrana u takav sustav, bez odgovarajućih ulaganja u mrežu, skladištenje energije i pametno upravljanje potrošnjom, može dodatno povećati rizik od ispada, prenapona i „crnog ekrana“ upravo u najranjivijim ruralnim dijelovima županije.

Ako HBŽ već danas ima problem da snijeg ili vjetar sruše dalekovode i ostave sela bez struje, logičan zaključak je da dio prihoda od OIE projekata mora biti namjenski usmjeren u jačanje mreže, otpornosti i sigurnosti napajanja, a ne isključivo u profit investitora. U suprotnom, postoji realna opasnost da HBŽ postane „energetska kolonija“ – prostor gdje se energija proizvodi i izvozi, dok lokalno stanovništvo i dalje pati od čestih prekida u opskrbi.

Ekonomska analiza – što donosi vjetar/sunce, a što agrar/turizam?

Vjetar i sunce – koga zapravo hrane?

Pregled situacije u HBŽ i BiH pokazuje kako su investicije uglavnom strani ili van-županijski kapital (kineske državne kompanije za Ivovik, belgijski Aspiravi za Goliju, razne firme iz Mostara, Sarajeva, Zagreba itd.). Koncesijske naknade su često vrlo male (primjer Jelovače, lokalna zajednica dobiva tek 0,26 % prihoda, spominje se na javnim raspravama). Upozorava na slabu transparentnost, preprodaju koncesija za milijunske iznose i skrivanje podataka o uplaćenim koncesijama (Transparency International tuži Ministarstvo).

Tipična slika:

Faza gradnje: porast lokalne potrošnje (radnici, smještaj, ugostiteljstvo), privremeni građevinski poslovi, intenzitet 2–3 godine. Faza rada: vrlo malo stalnih radnih mjesta (nekoliko desetaka na velikom vjetroparku), većina profita odlazi investitorima izvan kantona/države, lokalna zajednica dobiva koncesiju + eventualne donacije.

Ako naknada ostane na razini par postotaka prihoda, a nema lokalne industrije (npr. tvornice turbina ili opreme), HBŽ je tu uglavnom “nositelj rizika i prostora”, a ne stvarne zarade.

Poljoprivreda i stočarstvo

Pozitivne strane: veći multiplikatori na lokalnu ekonomiju, stočar je lokalni, radna snaga lokalna, prerada se može razvijati (mlijeko, sir, meso, suhomesnato), čuva mozaik pejzaža (pašnjaci, livade) koji je i biološki vrijedniji, hrana je strateška roba, jer cijene hrane globalno rastu brže i dugoročnije od cijena sirove električne energije.

Rizici: depopulacija (nema tko raditi), klimatski stres (suše, toplotni valovi) će otežavati proizvodnju. EU i svijet kreću u ograničavanje metanskih i dušičnih emisija iz stočarstva, nizozemski scenarij s dušikom i stajskim gnojem je dobar primjer gdje stvari idu kad agrar nije prilagođen ekološkim standardima.

Ako HBŽ želi graditi dugoročnu stočarsku strategiju, ona mora biti manje industrijska, više regenerativna, usmjerena na kvalitetu (npr. PDO/PGI proizvodi, grass-fed brendovi) i vezana uz turizam (gastronomija, domaći proizvodi).

Turizam

HBŽ ima ozbiljan, ali nedovoljno iskorišten potencijal: Livanjsko polje, Buško jezero, Šatorsko jezero, planine Dinara, Šator, Cincar; ratna povijest (ali tu treba biti oprezan da se ne radi “mračni turizam” nego dostojanstven i edukativan); bird-watching, speleologija, ciklo i moto turizam, zimski sportski centri (Kupres, Čajuša)

Turizam zapošljava više ljudi po jednom uloženom milijunu nego vjetar/sunce, ima jak lokalni multiplikator (smještaj, hrana, vodiči, prijevoz), ali ovisi o očuvanom pejzažu i pouzdanoj infrastrukturi (struja, voda, ceste).

Previše industrijskih postrojenja (vjetroparkovi na svakom brdu, solarna polja na rubu polja) može direktno narušiti “prodajni imidž” regije koja se reklamira kao netaknuta priroda.

Socijalno-politička dimenzija: “zakon o otimačini”?

Neovisne analize naglašavaju nedostatak stvarnih javnih rasprava, ignoriranje lokalnog stanovništva itd. Nacrt Zakona o koncesijama koji omogućava dodjelu bez javnog natječaja, automatsko produljenje, “prešutni pristanak” općina ako se ne izjasne u roku, s vrlo niskim udjelima prihoda za lokalnu zajednicu te nepostojanje javnog registra koncesija i uplaćenih naknada.

Ako ovakav okvir ostane, onda je energetska tranzicija u biti privatizacija krša i vjetra uz minimalnu korist za ljude tamo. To je loš model, politički nestabilan, socijalno nepravedan i dugoročno rizičan i za investitore.

 

Što je pametnije dugoročno za HBŽ?

U trenutnom modelu koncesije se dijele netransparentno, ekološki rizici za krški vodonosnik i Livanjsko polje su realni i slabo istraženi, lokalna zajednica dobiva mrvice, a mreža i regulativa nisu prilagođene velikom udjelu OIE (vidimo na primjerima Nizozemske i Španjolske što se dogodi kad se taj dio ignorira).  U tom scenariju, dugoročno je racionalnije ulagati u regenerativnu poljoprivredu i stočarstvo (manje, kvalitetnije, s brendom), turizam koji čuva krajolik te male lokalne obnovljive projekte (krovni solar, male elektrane u vlasništvu zajednice), umjesto gigantskih koncesija. Tada se zadržava više ljudi i novca u županiji, čuva se ekosustav koji je na EU i globalnoj razini jedinstven, smanjuje se rizik da ti “netko sutra zatvori ventil” (kao što su Nizozemskoj praktički “zatvorili” dio stočarstva preko EU regulative).

S druge strane, potpuno ignoriranje vjetra i sunca također je riskantno. BiH je i dalje jako ovisna o ugljenu, što klimatski i geopolitički nije održivo. Europa ide prema dekarbonizaciji, CO₂ će se sve skuplje naplaćivati bez OIE, HBŽ i BiH gube konkurentnost.

Pametniji scenarij je moratorij na nove velike koncesije dok se ne napravi prava strateška ESIA za cijelu županiju (ne samo projekt po projekt), ne definiraju “no-go zone” (Livanjsko polje i ključni grebeni Jadranskog seobenog puta, zone kritične za vodonosnik), ne ojača zakon o koncesijama (javni registar, minimalni postotak prihoda za općine, zabrana preprodaje koncesija bez javnog tendera).

Ograničiti broj velikih projekata, npr. od 18 planiranih vjetroparkova sažeti na 3–4, ali s vrhunskim studijama, s obveznim mjerama za ptice (isključivanje u vrijeme selidbe, radari itd.), s ozbiljnim lokalnim benefitima (lokalno suvlasništvo, veći udio naknada).

Masivno poduprijeti male OIE projekte, poput krovnih solara za kućanstva, farme, turističke objekte, mikro-vjetar tamo gdje ima smisla, sustavi za pohranu (baterije, toplotne pumpe) u sklopu domaćinstava i manjih poduzeća. U isto vrijeme investirati u brendiranje stočarskih proizvoda (Livno sir, meso s krša, lokalne pasmine), razvoj turizma vezan uz prirodu (ptice, krš, jezera, planine) – uz strogu zaštitu ključnih područja, edukaciju mladih za kombinirani model: farmer + energetika + turizam (npr. farma koja ima solar, proizvodi sir i prima goste).

Najisplativije je kombinirati: kvalitetno regulirane vjetar/sunce + pametnu poljoprivredu + turizam, uz jasnu crvenu liniju – krš i polja se ne smiju pretvoriti u industrijsku zonu.

Direktna usporedba: što je “pametnije” za opće dobro HBŽ, ulagati u OIE ili poljoprivredu/stočarstvo/turizam?

Financijska slika (prihodi vs lokalni povrat)

Scenarij A: HBŽ kao OIE gigant

 

Kako bi se dobio red veličina mogućih prihoda i klimatskih koristi u scenariju „HBŽ kao OIE gigant“, korišten je sljedeći skup pretpostavki:

1. Pretpostavljeni instalirani kapacitet vjetroelektrana: oko 1.200 MW.
2. Pretpostavljeni instalirani kapacitet solarnih elektrana: oko 600 MW.
3. Faktor opterećenja za vjetar: 35 % (konzervativna vrijednost za dobro vjetrovito područje).
4. Faktor opterećenja za solar: 18 % (konzervativna vrijednost za južnije dijelove BiH).
5. Godišnja proizvodnja tada se računa kao:
   vjetar: 1.200 MW × 0,35 × 8.760 h ≈ 3,68 TWh/godišnje
   solar: 600 MW × 0,18 × 8.760 h ≈ 0,95 TWh/godišnje
   ukupno: ≈ 4,6 TWh/godišnje vjetra i sunca.
6. Cijena električne energije uzeta za konzervativne proračune kreće se u rasponu 60–80 €/MWh (dugoročni prosjek), iako su prosječne veleprodajne cijene u BiH i regiji u razdoblju 2023.–2024. bile značajno više (oko 100–110 €/MWh).
7. Prihodi se dobivaju jednostavnom formulom:

Prihod = godišnja proizvodnja (MWh) × veleprodajna cijena (€/MWh)

Raspon od približno 157–262 milijuna eura godišnjih prihoda, spomenut u ostatku Analize, dobiven je korištenjem konzervativnih cijena i faktora opterećenja, kako se ne bi stvarala iluzija o „fantomskim“ prihodima.

Globalno – 157–262 mil. €/god prihoda, 126–378 mil. €/god izbjegnute klimatske štete (ovisno o SCC-social cost of carbon)

Lokalno (HBŽ): relativno malo trajnih radnih mjesta (par stotina), lokalni dio prihoda (operativni troškovi, tipa radnici, servis), cca 20–30 mil. €/god, koncesije i lokalni porezi – npr. 10–20 mil. €/god (ako se ugovori pošteno, što danas često nije slučaj).

Realno: 30–50 mil. €/god može završiti u lokalnoj ekonomiji, ako se stvari poboljšaju i svi planirani projekti realiziraju transparentno i uvažavajući sve zakonske odredbe, što do sada nije slučaj. Dakle ovo je BCS (best case scenario).

 

Scenarij B: HBŽ oslonjena na turizam + agrar:

Procjene za Scenarij B temelje se na aktualnim proračunskim podacima Hercegbosanske županije i jedinica lokalne samouprave te na dostupnim turističkim statistikama i projekcijama rasta broja noćenja, poljoprivredne proizvodnje i prerade. Primijenjena je ista logika kao i kod usporedbe „tvornica magnezija vs. turizam/agrar“ na Kupresu (ispod): ne gleda se samo bruto promet, nego lokalna dodana vrijednost, odnosno dio novca koji ostaje, kruži i multiplicira se unutar lokalne ekonomije HBŽ.

Ukupni godišnji prihodi (izračunati po aktualnim proračunskim brojkama iz županijskog/federalnog proraluna): 100–200 mil. €/god, od kojih 70–85 % ostaje lokalno (mali i srednji poduzetnici, radna mjesta, lokalne nabave, porezi). Znači 70–170 mil. €/god lokalno zadržane vrijednosti.

Mnogo više stalnih radnih mjesta (5.000–12.000), što je ključno za demografiju. OIE iz HBŽ generiraju veliku vrijednost i globalnu klimatsku korist, ali većina novca i profita odlazi van županije i jedinica lokalne samouprave, dok agrar i turizam možda generiraju sličan ili nešto manji ukupni novac, ali većina ostaje u HBŽ.

 

 

Trošak eksternalija

• OIE: ogromna klimatska korist (2,1 Mt CO₂/god). Potencijalno vrlo ozbiljna šteta za krški vodonosnik, Livanjsko polje i bioraznolikost, pejzaž koji je osnova za turizam.
• Agrar + turizam: očuvanje kulturnog krajolika, ruralne zajednice, pašnjaka, potencijalno povećavanje sekvestracije ugljika uz dobre prakse, emisije iz stoke, gnojiva i prometa turista (ali na razini BiH manji problem od ugljena).

Geopolitički i strukturni rizik

OIE projekti u lošem pravnom okviru (loš zakon o koncesijama, slaba kontrola) → rizik “Nizozemske” (kaos s mrežom, nezadovoljstvo poljoprivrednika) i “Španjolske” (blackout zbog loše integracije velikog udjela OIE).

Agrar + turizam su manje tehnološki osjetljivi, ali ovise o stabilnosti, imidžu i infrastrukturnim ulaganjima.

FINALNI ZAKLJUČAK – Što bi bilo pametan potez za opće dobro, a što nije pametno?

Što NIJE pametno?

Nije pametno nastaviti s trenutnim modelom masivnih koncesija OIE, bez strateške ESIA za cijeli kanton, uz netransparentne ugovore i male lokalne koristi, te uz zanemarivanje krškog vodonosnika i Livanjskog polja. U tom modelu, čak i ako je klima globalno na dobitku, HBŽ lokalno gubi prirodu, pašnjake, turistički potencijal, za relativno mali dio kolača.

Što JE pametno?

Pametno je ulagati u turizam/agrar/stočarstvo kao osnovu lokalne ekonomije, jer daju više radnih mjesta i više lokalno zadržane vrijednosti po uloženom euru. Turizam treba oblikovati kao eko-turizam, outdoor, gastro, kulturni, ne masovni beton.

Ulagati u ograničen i strogo selektiran OIE u HBŽ! Umjesto 15–18 vjetroparkova i gomile solara, par najbolje pozicioniranih projekata i to izvan najosjetljivijih područja (no-go: Livanjsko polje, ključni grebeni migracijskih ruta, kritični krš), sa strogim ESIA kriterijima, s lokalnim suvlasništvom (općine, županija, stanovništvo) i znatno većim udjelom prihoda za lokalnu zajednicu.

Masovno poticanje malih, decentraliziranih OIE projekata poput krovnih solara za kuće, farme, hotele, motele, škole, male solarne i vjetro-instalacije u vlasništvu lokalnih poduzetnika / zajednica, kombiniranje agrara i OIE (agrivoltaika: ovce pasu ispod panela, solar na farmama itd.)

ZAKLJUČAK: Ako je cilj opće dobro ljudi u HBŽ na 30+ godina, pametnije je glavninu investicija usmjeriti u turizam, poljoprivredu i stočarstvo, a OIE svedene na manji broj pažljivo odabranih, strogo reguliranih projekata s velikim lokalnim udjelom, nego prekriti kanton vjetroparkovima i solarima koji donose ogroman globalni klimatski plus, ali premalo lokalne koristi i prevelik rizik za jedinstveni krški ekosustav.

Minimalni uvjeti pravednog zakona o koncesijama

Kako bi zakon o koncesijama bio barem minimalno pravedan i usklađen s interesima lokalne zajednice, nužno je da sadrži sljedeće elemente:

1. Javni registar svih koncesija: svi ugovori, aneksi, nositelji koncesija, struktura vlasništva, visina fiksnih i varijabilnih naknada, rokovi i status projekata moraju biti javno dostupni u online registru, u formatu otvorenih podataka.
2. Minimalni postotak prihoda za općine i županije: jasno propisan minimalni udio (npr. 10–15 % bruto prihoda od prodaje električne energije ili sirovine) koji se izravno slijeva u proračune općina i županije gdje se projekt nalazi, neovisno o državnim i federalnim naknadama.
3. Zabrana „tihe preprodaje“ koncesija: svaka promjena vlasništva nad koncesijom (prodaja projekta, ulazak novog strateškog partnera, restrukturiranje) mora zahtijevati novu javnu proceduru, reviziju uvjeta i formalnu suglasnost lokalne zajednice.
4. Obvezna strateška procjena utjecaja (SEA/ESIA) na razini županije prije dodjele bilo kakvog većeg „paketa“ koncesija (npr. više vjetroparkova ili solarnih polja u jednom potezu).
5. Pravo lokalne zajednice da kaže „ne“: za projekte na posebno osjetljivim područjima (Livanjsko polje, krški vodonosnici, grebeni s naglašenim migracijskim rutama ptica) treba predvidjeti mehanizam pojačane zaštite (lokalni referendum ili dvotrećinska većina općinskog/gradskog vijeća kao uvjet za dodjelu koncesije).

Bez ovakvih minimalnih standarda, svaki zakon o koncesijama ostaje samo sofisticiraniji alat za nastavak prakse u kojoj se javni prostor i resursi županije ustupaju za simbolične naknade.

Prije nego što se bilo kojem velikom OIE projektu (vjetroelektrane, solarno polje, hibridne elektrane na kršu) da zeleno svjetlo, lokalni vijećnici, načelnici, županijska vlada i građani trebali bi si postaviti barem sljedećih deset pitanja:

1. Nalazi li se projekt na državnom poljoprivrednom ili šumskom zemljištu, na području ključno važnom za vodonosnik, polje ili Ramsar područje (npr. Livanjsko polje)?
2. Je li, osim projektne studije utjecaja na okoliš, napravljena i strateška procjena utjecaja (SEA/ESIA) na razini županije ili šire regije, koja uzima u obzir kumulativni učinak svih planiranih projekata?
3. Koliki je minimalni garantirani postotak bruto prihoda projekta koji će svake godine ići općini i županiji, neovisno o dobiti investitora?
4. Ima li lokalno stanovništvo, općina ili županija suvlasnički udio u projektu (dionice, udjeli, energetska zadruga), ili je model isključivo „koncesija za naknadu“?
5. Koliko stalnih radnih mjesta ostaje u HBŽ po megavatu instaliranog kapaciteta, i kakve su točno kvalifikacije potrebne (da li ih lokalni ljudi mogu realno ostvariti)?
6. Koliki je već sada kumulativni OIE kapacitet (vjetar + sunce) na istom potezu, i hoće li novi projekt dovesti do „industrijalizacije pejzaža“ ili značajnih sukoba s turizmom, stočarstvom i lokalnom zajednicom?
7. Kako se projekt uklapa u postojeće i planirane razvojne dokumente općine i županije (strategija turizma, strategija ruralnog razvoja, prostorni plan)?
8. Postoji li jasan plan za ublažavanje utjecaja na ptice i šišmiše (npr. privremeno zaustavljanje turbina za vrijeme migracije, praćenje smrtnosti i obveza prilagodbe rada)?
9. Je li operator prijenosnog sustava i distributer mreže izradio realnu procjenu može li mreža sigurno prihvatiti dodatni kapacitet bez povećanja rizika od ispada i prekida napajanja?
10. Što se događa s lokacijom nakon isteka koncesije: tko je dužan ukloniti turbine/panove, reciklirati materijale i vratiti prostor u stanje što bliže izvornom – i postoji li za to financijsko jamstvo (npr. fond za sanaciju)?

Ako se na većinu ovih pitanja ne može odgovoriti jasno i potvrdno, racionalno je takav projekt barem privremeno zaustaviti, dok se ne ispune osnovni uvjeti zaštite javnog interesa.

Ekonomska analiza općeg interesa – Kupres tvornica magnezija

 

Predmet: Usporedna analiza projekta tvornice magnezija u Kupresu naspram ulaganja u turizam, stočarstvo i poljoprivredu.

U 20-godišnjem horizontu, scenarij turizma/stočarstva/poljoprivrede ostvaruje znatno veći NPV za lokalnu zajednicu i županiju nego scenarij tvornice magnezija, čak i pod povoljnim pretpostavkama za industrijski projekt.

Tvornica magnezija (M): 60 radnih mjesta, prosječna plaća 1.800 BAM/mj.; koncesije ≈ 200.000 BAM/god.; gubitak turizma 1,0 mil. BAM/god. od 5. godine; agrarni gubici 300.000 BAM/god.; okoliš 150.000 BAM/god.

Turizam/agro (T): ulaganje 10 mil. BAM u 5 godina; ~200 radnih mjesta; rast dodane vrijednosti do 3–4 mil. BAM/god. do 20. godine; okolišna skrb 100.000 BAM/god.

Diskontna stopa: 6% (realno). Horizont: 20 godina. Valuta: BAM (realne, bez inflacije).

 

 

3. Rezultati (NPV, 20 godina)

Scenarij	NPV (6%) [BAM]	Napomena
Tvornica magnezija (M)	5 716 546	Visoke eksternalije; koncentriran rizik
Turizam / stočarstvo / poljoprivreda (T)	19 725 221	Širi lanac vrijednosti; stabilniji prihodi

NPV odražava lokalnu dodanu vrijednost (NPV=Neto sadašnja vrijednost: osnovni pokazatelj ekonomske isplativosti projekta, mjeri koliko vrijedi ukupni tok budućih koristi i troškova izražen u današnjim novcima, uzimajući u obzir vremensku vrijednost novca (diskontnu stopu) i javne prihode umanjene za eksternalije*.

ZAKLJUČAK: Strategija ulaganja u turizam, stočarstvo i poljoprivredu donosi veću i robusniju društvenu korist od industrijskog scenarija. Zato se mora staviti DEFINITIVAN moratorij na ovaj industrijski projekt.

—

*Eksternalije su posljedice gospodarske aktivnosti koje pogađaju treće strane — ljude ili okoliš — a koje nisu uračunate u tržišnu cijenu proizvoda ili usluge. To su „skriveni“ troškovi ili koristi koje ne plaća (ili ne naplaćuje) onaj tko ih stvara.

 

Metodološka napomena: zašto koristimo NPV, a ne samo „bruto prihode“

U ovoj Analizi namjerno koristimo pojam neto sadašnje vrijednosti (NPV) i lokalne dodane vrijednosti, umjesto da se oslanjamo samo na „velike brojke“ ukupnog prometa ili izvoza električne energije.

Razlog je jednostavan: ogromni bruto prihodi od prodaje struje iz vjetra i sunca malo znače za HBŽ ako se većina tog novca slije u bilance međunarodnih kompanija i banaka, a lokalnoj zajednici pripadne samo tanak sloj koncesijskih naknada. NPV nam omogućuje da od ukupne vrijednosti projekta odvojimo stvarni dio koji ostaje i kruži unutar lokalne ekonomije kroz plaće, poreze, lokalnu potrošnju, male dobavljače, investicije u infrastrukturu i javne usluge.

Kod turizma, poljoprivrede, stočarstva i prerade hrane, isti euro može „proći“ kroz lokalnu ekonomiju više puta prvo kao prihod poljoprivrednika, zatim kao plaća radnika u preradi, pa kao zarada ugostitelja, pa kao porez koji financira škole i ambulante. Kod velikih, centraliziranih OIE megaprojekata, značajan dio novca izlazi iz lokalnog sustava već u prvim koracima (uvozna oprema, vanjski izvođači, otplata kredita stranim bankama).

Zbog toga Scenarij B (turizam + agrar + stočarstvo + manji OIE projekti) u ovoj Analizi pokazuje znatno veći NPV za HBŽ, iako mu bruto promet može izgledati skromnije od „gigantskih“ brojki izvoza struje. Poanta nije da se energija ne treba izvoziti, nego da HBŽ ne smije ostati samo kulisa i žrtveni prostor za tuđu dobit.