ARMIJA BIH JE TOČNO ZNALA ŠTO JE NAPRAVILA, ZATO I DANAS O TOME ŠUTE – 10. 6. 1993. OSMERO UBIJENIH ANĐELA U VITEZU
Samo je jedna minobacačka granata pala 10. lipnja 1993. na Vitez s položaja ABiH. Ubila je osmero nevine vitežanske djece: Sanju Garić, Milana Garića, Dragana Ramljaka, Dražena Čečura, Borisa Antičevića, Sanju Križanović, Augustinu Grebenar, i Velimira Grebenara. Za vrijeme igre.
Toga dana se nisu čule sirene za uzbunu, snajper nije pucao, neizigrana viteška djeca vidjeli su tu napokon priliku za igru i izlazak iz podruma. Neki su pod velikim hrastom bojali bojanke, neki pisali pjesme, dok su se neki igrali košarke. Bojanka ostadoše neobojene, partija basketa bez pobjednika, dječje pjesmice zamijeniše majčini krici. Sve zbog samo jedne minobacačke granate tog dana.
Ukupno osmero nevine djece toga dana je na tom malom igralištu izgubilo svoje živote. Roditelji, obitelji i dan-danas se oporavljaju od tog tragičnog događaja. Što je najgore, tu nije bio kraj. Isti oni koji su naručili tu jednu granatu, kao što je to često bio slučaj i prije i poslije, stranim medijima su plasirali kako su pobijena muslimanska djeca, granatom HVO-a.
Iako je utvrđeno tko je ispalio granatu, do dana današnjeg, nitko za ovaj nezapamćeni zločin nije odgovarao. Gromoglasan je muk u „pro-bosanskim“ medijima o ovom krvavom zločinu. Ne samo da se o ovome šuti, nego je bilo slučajeva u kojima se isti opravdava. Je li na tim temeljima izgrađujemo budućnost?
Ubojice nevine vitežanske djece vjerojatno bezbrižno hodaju na slobodi, kao i oni koji su to isto naredili. Oni malo upućeniji su sigurni da je veoma lako utvrditi tko je krivac za tu tragediju. Armija BiH nije imala puno artiljerijskih mjesta, kažu da bi dovoljno bilo samo pogledati topničke dnevnike i sve bi bilo puno jasnije. Međutim od toga barem za sada ništa. Od muka i opravdavanja ovog zločina od strane političkog Sarajeva, više boli jedino indiferentnost hrvatskih političkih elita koje istina o ovom zločinu ne zanima, iako imaju sve instrumente u rukama da istina u konačnici pobijedi.
Ne smijemo zaboraviti ovu stradalu nevinu djecu. Moramo čuvati uspomenu na njih i uraditi sve da krivci kad-tad dočekaju suđenje za tu jedinu granatu ispaljenu na Vitez toga 10. lipnja 1993. godine. Ako to ne uradimo, bit ćemo isti kao i oni. Oni, koji su itekako znali što su uradili.
