USTAŠO TI SI KRIV, GORJET ĆEŠ K’O TVOJI U BLEIBURGU
Naša stranka strateški se odlučila smjenu Miokovića dići na neviđeno patetičnu ideološku sferu borbe „fašista“ protiv „antifašista. U tome su im i svesrdnu pomoć dali i mediji iz Sarajeva, koji su danima govorili o „onima kojima smetaju partizani“. Cilj je bio argumentaciju prebaciti s političke odgovornosti, na neke moralne razine, prikazujući sve kao borbu „dobra“ protiv „zla“.
Da je sve palo na itekako plodno tlo, govori na desetine poruka koje je Predsjednik HRS-a Slaven Raguž dobio, a koje se sumiraju u rečenicu iz naslova. Razlog je taj što je Raguž, proceduralno, prvi reagirao s inicijativom za razrješenje Miokovića, kao i njegova reakcija na predzadnjoj sjednici Parlamenta, gdje je inzistirao na stavljanju razrješenja Dragana Miokovića na prvoj sljedećoj sjednici, tj. onoj kada se smjena i dogodila.
Razlog zašto o svemu nismo izlazili u javnost leži u činjenici da su za smjenu Dragana Miokovića bile potrebne ruke SDA i DF-a. Strategija Miokovićeve „obrane“ bila je da se, dižući sve na ideološku razinu, potencijalna podrška smjeni tumači „izdajničkom“, a u svemu su svoju ulogu trebali imati ne samo Slaven Raguž, nego i svi drugi predstavnici stranaka s hrvatskim predznakom koje se htjelo uvući u besmislene ideološke rasprave. S toga, nakon što se napokon smjena i dogodila, moramo naglasiti sljedeće:
Slaven Raguž jeste prvi proceduralno pokrenuo priču oko razrješenja, no ona poslovnički nije bila moguća bez aktivnog uključivanja i drugih stranaka s hrvatskim predznakom, posebice HDZ1990, HSS-a, HNP-a, a kasnije i HDZ-a BiH. Zajednička koordinacija je dovela do toga da se dobila podrška drugih stranaka za smjenu i da se nije palo u zamke bilo kakvih rasprava ideološke naravi, unatoč brojnim pokušajima i pritiscima.
Da postoji imalo moralne odgovornosti, pogotovo s uzvišene sarajevsko patriotske razine na kojoj sebe pojedine stranke vide, nakon skandalozne izjave Mioković je trebao sam ponuditi ostavku. Vjerojatno bi i danas na funkciji bio da je to uradio. No, on se odlučio sebe predstaviti „mučenikom“ i žrtvom, ne prezajući ni od čega i s nevjerojatnom strašću za zadržavanjem fotelje. Do te mjere, da je nama koji smo tražiti njegovu ostavku uvelike pomogao, jer ono malo zastupnika, a čije su ruke itekako važne bile, koji su vagali oko podrške za smjenu, nakon njegovih patetičnih govora, nisu imali nikakve sumnje.
Cijela ova sapunica oko Miokovića pokazala je kako velikim „patriotama“ nije uopće bitna BiH kao uređeno društvo, društvo međusobnog poštivanja i odgovornosti. Njihova propaganda je itekako urodila plodom, jer se našlo dosta ljudi koji su prihvatili „mučenički“ narativ i krenuli u napade osobne naravi na one koje smatraju najodgovornijima za „pad patriote“, a tu se kao dežurni krivac detektirao Slaven Raguž.
Svima njima, a i ovim patriotama s moralnih visina, poručujemo kako nam je čast što nas smatraju takvima, iako je ovo bila, ponavljamo, zajednička koordinirana stvar svih stranaka s hrvatskim predznakom. S današnjim danom ova sapunica završava, a u primarni fokus vraćamo stvarne, životne probleme. Ustaše, partizane i ostale ostavljamo tamo gdje im je mjesto: u povijesti.
