USTRAJNO DO ISTREBLJENJA – NEĆE IĆI
„Ovdje se gleda na sadašnjost i budućnost na jedan drugačiji način i Bihać je primjer kako gledati na život unutar Bosne i Hercegovine“ – izjavila je kandidatkinja za člana Predsjedništva Borjana Krišto.
„Fenomen Komšić“ je metafora nametanja političkih predstavnika, odnosno, zlouporabe sustava koji omogućuje da se preko noći pojedinci izjasne pripadnicima druge nacionalnosti, isključivo za potrebe političke koristi i fotelje. Po tumačenjima (ne)ovisnih analitičara, fenomen je nastao 2006. prvim izborom ovog čovjeka na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, glasovima Bošnjaka. Međutim, oni koji politiku žive u praksi, s narodom kojeg predstavljaju, a ne tumače je kako vladajuća partija nalaže, vrlo dobro znaju kako „fenomen Komšić“ nije nastao 2006., nego puno ranije. Nastao je na izborima 2000. i 2002. godine, kada su ga među prvima Hrvati Bihaća i Unsko Sanske županije itekako osjetili na svojoj koži.
Tada su, primjerice, u Skupštini USŽ bila tri Ibrahima, sva tri različite nacionalnosti. Ibrahim Mujić Hrvat, Ibrahim – Ibraga Topić Ostali i Ibrahim Nadarević Bošnjak. Praksa se nastavila svakim izbornim ciklusom do danas. Tako je predsjedavajući skupštine USŽ u aktualnom mandatu „Hrvat“ Ramiz Halkić, a Anel Šahinović je iz ove županije izabran kao Hrvat u Domu naroda Federacije. Predsjedavajući općinskog vijeća Bihaća je „Hrvat“ Zulfikar Handukić. Svi oni redom su preko noći postali Hrvati.
Treba li napominjati kako iz Bihaća dolazi i koalicijski partner Hamdija Abdić Tigar. Kad je on u pitanju samo treba spomenuti ime pokojnog generala Vlade Šantića čija obitelj više od dva desetljeća traži njegovo tijelo, a da ne govorimo o pravdi koje nema. Treba li napominjati kako su se općinske i županijske vlasti odnosile prema hrvatskim mjesnim zajednicama kada je migrantska kriza bila u punom jeku i kada se migrante, sasvim slučajno, stacioniralo blizu kuća hrvatskih obitelji?
Ovo je samo vrh ledenog brijega kada se radi o hrvatskom pitanju u Bihaću i Unsko sanskoj županiji, ali više nego dovoljno za postaviti pitanje: je li Bihać primjer kako gledati na život unutar Bosne i Hercegovine?
Naravno da nije! Bihać je primjer kakva bi Bosna i Hercegovina bila kada bi se u potpunosti provela agenda političkog Sarajeva koje od BiH želi napraviti centralističko unitarističku minijaturnu Jugoslaviju gdje su Hrvati manjina. Hrvati USŽ i Bihaća su zapostavljeni, zaboravljeni, prepušteni samima sebi. Bez ikakvih političkih prava, bez mogućnosti djelovanja kroz institucije vlasti, jer im drugi nameću i biraju predstavnike, ostavljeni pred dva izbora: asimilirati se sukladno sarajevsko-otomanskom viđenju BiH ili odseliti!
Bihać i USŽ su, očigledno i najogledniji primjer u kakvoj političkoj situaciji se nalaze Hrvati u BiH općenito. Majorizirani s jedne strane, a s druge žrtve političkog sljepila i licemjernosti onih koji ih politički predstavljaju i žele vječno predstavljati. Dok god Hrvatima ovog kraja bude uskraćivano birati svoje u tijela vlasti i dok god se ne bude znalo za sudbinu generala Vlade Šantića, Bihać nikada neće moći biti „primjer kako gledati na život unutar Bosne i Hercegovine“, jer to nije Bosna i Hercegovina po mjeri hrvatskog čovjeka i naroda, nego po mjeri onih koji od nas rade građane drugog reda i žele to zacementirati Ustavom i zakonima.
Hrvati u BiH zaslužuju bolje. Zaslužuju da ih predstavljaju ljudi koji će voditi autentičnu hrvatsku politiku po mjeri čovjeka, a ne po mjeri odnarođenih feudalaca koji očigledno nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću nemaju. Ako ništa drugo, Hrvati zaslužuju iskrenije. Budite uvjereni da će to nakon Izbora 2022. i dobiti. To sigurno neće biti ovi koji se busaju u prsa nekog svog „zajedništva“ i vode „ustrajno do pobjede“, jer ovo što oni rade vodi ustrajno do istrebljenja.
Slaven Raguž
Predsjednik HRS-a
