a

Ivana Ćubela za Bild.ba: Nisam kukavica, hoću, mogu i želim!

Ivana Ćubela za Bild.ba: Nisam kukavica, hoću, mogu i želim!

Ivana Ćubela je novinarka koja je prije nekoliko godina ušla u politiku. Točnije, 2018. godine na Općim izborima u BiH kao kandidatkinja HRS-a.

Ovoga puta Ivana Ćubela se nalazi u izbornoj utrci, ali za Hrvatski sabor. Na listi je MOST-a nezavisnih lista i ‘Republikanaca’.

Razgovarao: Ivan Crnjac

U razgovoru za Bild.ba Ivana Ćubela ističe kako nema figa u džepu, nije kukavica koja kalkulira, a može i želi. To su ujedno i glavni motivi kandidature.

Bild.ba: Gospođo Ćubela, bili ste novinarka, usudim se kazati, poprilično etablirana među hrvatskom publikom u BiH, potom ste ‘zagazili’ u aktivizam, pa u politiku. Kako je, zapravo, do toga došlo?

Ivana Ćubela (dalje I. Ć.): Novinarstvo je moja velika ljubav, osobito radijsko i televizijsko i iznimno mi je teško palo kad sam shvatila da ja jednostavno više ne mogu nastaviti tim putem. Amaterizam, cenzura, nedostatak vizije, podanička politika odgovornih, dakle onih koji bi se trebali izdići iznad toga, jednostavno su me natjerali da se maknem iz projekta za koji sam mislila da će, nakon što sam prodala svoju radio postaju koju sam uspješno vodila gotovo 10 godina, biti stepenica više.

Kako ja nisam tip koji miruje, a nije mi se sviđalo u kom smjeru ide politika vladajuće hrvatske političke stranke, kako volim taj javni diskurs i kako uvijek moram nešto raditi, po mogućnosti što teže i zahtjevnije to bolje, a Slavena sam čitala i pratila dugi niz godina, logičnom mi se učinila odluka o aktiviranju u Hrvatskoj republikanskoj stranci, jedinoj oporbenoj stranci u Hrvata u BiH.

Bild.ba: U Irskoj ste, BiH i naše (ne)prilike su iza vas. Slobodan sam steći dojam da ste samo fizički otišli s obzirom na to da se nalazite na lisi MOST-a za Hrvatski sabor. Jesam li u pravu?

I. Ć.: Jeste, u pravu ste. U ovih godinu i pol dana koliko živim i radim u Dublinu nebrojeno puta su mi drage i bliske osobe dobronamjerno savjetovale, a sve s ciljem da se malo više opustim i malo manje brinem oko stanja u BiH i svega onog kroz što prolazi moj narod dolje, da se isključim iz svega, s društvenih mreža, da ne čitam portale i da se manje zamaram svime, no naravno, ja ne mogu pobjeći od sebe.

To što sam na listi Mosta na ovim izborima je nekako prirodan rezultat moje konstantne želje da, ukoliko mi se ukaže prilika, pokušam nešto mijenjati i dokazati da nismo svi isti. Mislim da sam tijekom svog bavljenja novinarstvom pokazala kakva sam osoba. Nema razloga da tako ne bude i kroz politički angažman.

Bild.ba: Što je bio motiv Vaše kandidature? Milović i Raguž su ranije kazali da ih je, de facto, nagovorio Nino Raspudić. U prvom pitanju sam možda dijelom odgovorio na ovo pitanje, ali evo, Vi nam recite, što je bio motiv kandidature?

I.Ć.: Nisam očekivala poziv da budem na listi za Sabor RH, ali kad je stigao, nisam ga mogla odbiti, jer hoću, želim i mogu i možda najvažnije, nisam kukavica, nemam figa u džepu i ne kalkuliram. Uvijek želim dati sve od sebe, pokušati nešto napraviti, pa ako i ne uspijem, znam da sam probala, a to je meni najvažnije.

HRS je moja stranka, većina ljudi na listi Mosta u 11. Izbornoj jedinici su članovi upravo HRS-a, pa mi je bilo nekako sasvim prirodno prihvatiti taj poziv. Imponiraju mi ljudi koji su drugačiji, hrabri i ne boje se istupiti, pa mi je ujedno i čast naći se u ovakvom društvu.

I dok sam se bavila novinarstvom željela sam pomoći svom narodu, na isti način želim pomoći i djelovanjem u političkom životu. Uvijek sam bila slaba na mlade i na braniteljsku populaciju. Mladi su nam budućnost, a zahvaljujući braniteljima živimo sad i ovdje. Bila bih sretna da im kroz neki svoj budući politički angažman mogu pomoći.

Bild.ba: U slučaju ulaska u Hrvatski sabor, što su teme kojima se planirate baviti? Hoće li dominirati teme važne bh. Hrvatima ili važne onima koji su, poput vas, u inozemstvu?

I.Ć.: S obzirom na to da sam ja Hrvatica iz Bosne i Hercegovine koja je trenutačno u inozemstvu, ukoliko budem izabrana za zastupnicu iz 11. Izborne jedinice, bavit ću se i jednim i drugim. Iz prve ruke sam vidjela što znači i kakav je ili kakav može biti život u dijaspori, ali sam i, kao sad već bivša novinarka, dobro upoznata s problemima Hrvata u BiH.

Bilo bi mi drago kad bismo svi mi u nekoj skoroj budućnosti s malo više poštovanja počeli pričati o dijaspori, a isto tako bilo bi mi drago da Hrvati iz RH u nekoj skoroj budućnosti o Hrvatima iz BiH prestanu pričati kao o parazitima i to radi tog nekog smiješnog iznosa novca koje neke institucije, ustanove ili udruge dobiju na godišnjoj razini. Mislim da su dosadašnji zastupnici mogli puno napraviti po tom pitanju i razbiti te predrasude, no nažalost nisu.

To se mora mijenjati. Zastupnike, u ovom slučaju za Sabor RH, narod ne bira samo da bi oni gore šutjeli i tu svoju šutnju masno naplatili, nego zato da zastupaju naše interese, u ovom slučaju interese Hrvata iz BiH i dijaspore. Problem je što prosječan birač ne zna tko su sve bili zasupnici iz 11. Izborne jedinice u Saboru RH u bilo kojem mandatnom razdoblju. I to se mora mijenjati.

Ti ljudi moraju biti dostupni medijima, moraju odgovarati javnosti i moraju biti aktivni za tom govornicom. Sve suprotno od toga jednostavno nema smisla i nedopustivo je. HRS je jasno iznio program i smjernice za budući mandat u Saboru i mi ćemo ga se, ako nam se ukaže povjerenje, držati.

Bild.ba: Planirate li, nevezano za izborni rezultat, povratak u BiH?

I.Ć.: Apsolutno. Moj suprug i ja smo otišli kako bismo se jednog dana vratili. Volim Hercegovinu. Tu je moj dom, veći dio moje obitelji, moji prijatelji. Ako sam joj se vratila nakon završenog fakulteta u Zagrebu, kako joj se ne bih vratila iz Irske. Ja sam dijete gastarbajtera. Moj pokojni otac je svoju krvavo zarađenu mirovinu stekao u Njemačkoj, u Munchenu, gdje je proveo cijeli svoj radni vijek, nešto više od 40 godina.

Brat i ja smo rođeni tamo, živjeli smo neko vrijeme tamo, ali moji roditelji nikad nisu dvojili oko toga hoćemo li uzeti njemačko ili hrvatsko državljanstvo. Jednostavno, gdje god bili i što god radili, uvijek se vraćamo kući. Tako će, uz Božju pomoć, biti i ovoga puta.

Bild.ba: Čime se točno bavite u Irskoj?

I.Ć.: Radim u jednoj luksuznoj robnoj kući na odjelu za uređivanje interijera. Prije toga, pola godine radila sam s turistima na Trinity Collegeu u Dublinu u jednoj od najljepših knjižnica na svijetu, Long Library Roomu. Bilo je to prekrasno i nezaboravno iskustvo.

Bild.ba: Pretpostavljam da aktivno pratite političku scenu i u BiH i Hrvatskoj. Što mislite o trenutnom položaju hrvatskog naroda u BiH?

I.Ć.: Hrvatski narod u BiH u ovom trenutku se suočava s dva velika problema. S jedne strane je to institucionalna nejednakropravnost, a s druge strane je to iseljavanje.

Dakle, imamo problem na dvije fronte, problem s tzv. političkim Sarajevom i Međunarodnom zajednicom te problem s hrvatskom političkom nazovi elitom koja je svojom vladavinom dovela do toga da se ljudi, zbog nepostojanja zdravih temelja za normalan život jednog normalnog čovjeka koji ne posjeduje člansku iskaznicu HDZ-a BiH, odlučuju za odlazak negdje vani. Što je najgore, ovoga puta odlaze cijele obitelji i veliki broj njih uopće ne razmišlja o povratku.

Ja nisam vidjela ni čula da je netko od vladajućih izrazio zabrinutost zbog toga. Ukoliko sam propustila nešto takvo, ispričavam se. Ako se ovaj trend iseljavanja nastavi, što će ostati od nas i tko će ostati od nas. Mi moramo početi stvarati preduvjete da ljudi ostaju ili da se oni koji su otišli jednog dana vrate.

Svjedok sam da su naši ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina pristigli u Irsku, odnosno Dublin, svi redom razočarani sustavom koji je na snazi u BiH i dolje ne vide apsolutno nikavu perspektivu. Važno je mijenjati njihovu percepciju.

U Irskoj, primjerice, možete osnovati obrt ili firmu za 0 eura, papirologije nema, a registracije se obavlja online. Kod nas od iznosa novca potrebnog za početni kapital, količine papirologije i vremena potrebnog da se obavi registracija, samo možete izgubiti početni poduzetnički elan. Dakle, onima koji žele osnovati obrt ili ući u malo ili srednje poduzetništvo, potrebno je maksimalno olakšati cjelokupan proces. To sve naravno pored gomile drugih rješenja. Krajnje je vrijeme da se nešto poduzme po pitanju zaustavljanja iseljavanja Hrvata iz BiH.

IVANA ĆUBELA: ‘DA JE BAR SAMO TO OBEĆAO’

Bild.ba: Oko nove 2017., ispravite me slobodno ako griješim, gospodin Čović je upravo u Vašoj emisiji na Našoj tv govorio o Izbornom zakonu do kraja godine. Po Vama, gdje je zapelo?

I.Ć.: Da je to barem jedini put kada je govorio o izmjenama Izbornog zakona do kraja godine ili do sljedećih izbora. Koliko smo samo puta čuli da nam na idućim općim izborima Bošnjaci neće birati hrvatskog člana Predsjedništva ili da će, kao što je to bio slučaj nakon zadnjih parlamentarnih izbora u BiH, izmjene Izbornog zakona biti uvjet za formiranje federalne Vlade. Naslušali smo se mi Čovićevih “uvjeravam vas” i “siguran sam” i to ne samo kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona.

Dakle, problem je što jedno govore prije, a drugo nakon izbora, ovisno o tome što im i kako u određenom trenutku odgovara. Nama su potrebni principijelni politički lideri, ljudi s karakterom koji ne odstupaju od onoga što zagovaraju. To nemamo. Mene žalosti činjenica da je kod nas politička odgovornost nepoznanica. Kako to da nitko ne odgovara za toliko puta obećano a neučinjeno, za manipulacije biračkim tijelom, za tolike izgovorene laži… Vrijeme je da narod to počne kažnjavati. Nadam se da će ovi izbori za Sabor RH, a i lokalni izbori u BiH koji slijede, pokazati da se nešto ipak promijenilo u tom dijelu.

Bild.ba: Koja je razlika između života u Irskoj i u Hercegovini ako na trenutak, da prostite, zanemarimo političku situaciju i teme te vrste koje dominiraju u našem javnom prostoru?

I.Ć.: Nedavno sam čula kako je netko rekao da je u Irskoj bolje, a u Hercegovini ljepše i s time bih se u potpunosti složila. Život u Irskoj i život u Hercegovini se ne mogu usporediti. Irska ima uređen sustav, prosječan Irac ne zna niti ga zanima tko mu upravlja državom, naravno dok god ta država funkcionira, a funkcionira. Svaki posao se cijeni, nema manje vrijednih zanimanja, svaka sekunda rada je plaćena, zna se točno kolika ti je satnica, svaki prekovremeni se plaća dvostruko ili trostruko.

Ne pitaš se hoće li biti i kada će biti isplaćena plaća, jesu li uplaćeni doprinosi itd. U tom dijelu si potpuno relaksiran. S druge strane, znamo kako to kod nas funkcionira odnosno ne funkcionira. Irska je prekrasna zemlja s ne baš prekrasnom klimom, a upravo je klima jedan od vodećih čimbenika koji Hercegovinu čini tako privlačnom za život. Činjenica je i da se u Hercegovini živi sporije i opuštenije, no Irci se, barem je u Dublinu tako, od napornog ritma tijekom tjedna oporavljaju danonoćnim izlascima u njihovim, nadaleko poznatim, pubovima.

Svima s kojima razgovaram ovdje, bilo da su to Irci, Amerikanci, Poljaci ili Španjolci, uvijek kažem kako moraju doći u Hercegovinu, jer se ima što vidjeti i pokazati. Stariji Irci primjerice žarko žele doći u Međugorje, ukoliko već nisu bili, i to im je destinacija broj jedan. S druge strane, svim našim ljudima koji su u mogućnosti svakako preporučam da posjete Irsku.

 

Bild.ba

Zašto Republikanci?

Pred zakonom i u društvu svi moraju biti jednaki!

Republikanski duh znači dosljedno poštivanje načela vladavine zakona, tj. načela po kojem svi, počevši od zastupnika i predstavnika vlasti, pa do naroda moraju biti podređeni istim zakonima. Glavna odlika republikanskog duha je jasno odricanje privilegija i usluga koje moćnici smatraju svojinom i ponudom prijateljima i klijentima. To je temelj svake nepravednosti i korupcije. Pred zakonom i u društvu svi moraju biti jednaki!

 

 

Pratite nas:
Slaven Raguz