BAKIRE IZETBEGOVIĆU, RAZBIJ TE OKOVE VIŠE!
„Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave za dvije godine ćemo se organizirati, neće imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima duplo više… Ukoliko bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja, ne daj Bože potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba“. Ovo su samo neke od izjava Bakira Izetbegovića s kojima ovih dana zagađuje medijski prostor u BiH i nevjerojatno je kako nitko od politički odgovornih osoba ne smatra shodnim reagirati na laži novog Slobodana Miloševića.
U svome zadnjem nastupu Izetbegović je izjavio toliko neistina i besmislica s kojima zlonamjerno dezinformira javnost. Radi se o patološki licemjernoj osobi koja u jednoj rečenici izjavi jedno, da bi već u drugoj izjavio dijametralno suprotno. Osobi koja sebe otvoreno smatra modernim bosanskim vezirom u misiji poturčivanja, pardon, pobosnjivanja BiH, u kojoj se mi Hrvati moramo ili asimilirati njihovoj neootomansko građanskoj viziji ili podčiniti kao pokorne kmetovske sluge.
Govori tako Bakir kako se on bori za građansku BiH, u kojoj će svatko biti ravnopravan, u kojoj nitko nikome neće brojati krvna zrnca, da bi već u sljedećoj izjavi govorio kako Bošnjaka ima više od 50% i kako oni jednostavno moraju konzumirati toliko prava koliko ih demografski pripada, što je, po njemu, ustavna kategorija. „Hrvati obnašaju isto javnih funkcija kao i Bošnjaci, u biti Hrvati su nam ih nametnuli, što je protuustavno, a govore da mi njima namećemo. Razbit ćemo te okove!“ govori Izetbegović.
Proporcionalnost zastupljenosti u javnim organima je istina ustavna kategorija, ali još uvijek u skladu sa popisom 1991. Proporcionalnost zastupljenosti definira i zakon o državnoj službi, na osnovu istog popisa. Gledajući na osnovu popisa iz 1991., podaci o zastupljenosti koje zlonamjerno spominje Izetbegović, vrlo lako mogu pokazati učinke etničkog čišćenja nebošnjaka, praktično, u svim dijelovima BiH gdje su Bošnjaci većinski narod. Dovoljno je usporediti ne samo današnju nacionalnu strukturu uposlenih u javnim službama, nego populacije općenito u tim krajevima sa omjerima popisa iz 1991.
Nastavlja Izetbegović kako se on bori za Ustav kao neprikosnovenu pravnu kategoriju, a već u sljedećoj rečenici izjavljuje kako će „ukinuti Hrvatima prava koja imaju u Domu naroda, jer ne može manjina diktirati većini. Bošnjaci će se organizirati i razbiti te okove“. Pozivamo Izetbegovića da ne razbije samo te okove, nego da krene redom. Neka se razbiju okovi vlasničkih udjela u javnim poduzećima i isti vrate na općine, kojima su oteti. Neka se razbiju okovi povrata poreznih i fiskalnih opterećenja gospodarskih društava, da se i oni vrate u općine i županije gdje se nalaze njihova sjedišta, a ne da Sarajevo parazitari na njima. Neka se razbiju okovi pripadnosti javnih prihoda. Izetbegović bi sjedio na vezirskoj sećiji, razbijao okove u vlasti, stavljao svoje ljude po javnim funkcijama, diktirao drugima prava, ali sve to naplaćivao novcem, tj. dankom, onih čija bi prava ukinuo. Kad kreneš razbijati okove, Izetbegoviću kreni redom, prvo od ekonomije, pa tek onda na administraciju pređi.
Nakon razbijenih okova, Izetbegović ponovno ponavlja mantru o „lutanjima hrvatske politike“, koja je bila malo uz Karadžića, pa malo uz Aliju. „Sad bi se oni (Hrvati, op.a.) opet dogovarali sa Srbima kao onda kad se Boban dogovarao s Karadžićem“.
Ako je netko bio sinonim za „lutanja“ u politici, to nikada nisu bili Hrvati, nego bošnjačka politika, na čijem čelu je bio tada Alija Izetbegović. Nebrojeni su dokazi za ovo. Bakirov otac je govorio prvo kako „to nije njegov rat“, budući da je s Karadžićem dana 02.08.1991. preko Muhameda Filipovića potpisao „akt o nenapadanju“, da bi nakon što je rat krenuo govorio kako je „rat u BiH obrana tolerancije i multietničnosti“, a u 1995. pisao kako „je laž da su naši vojnici ginuli za zajednički život. Ne možemo našemu narodu lagati, naš vojnik gore koji se muči u blatu ne gine da bi zajednički živio“.
Lutao je oko prihvaćanja Wance-Owenovog plana 1993., oko prihvaćanja Owen-Stoltenbergovog plana. Jedino nije lutao kada je potpisivao sporazum sa Momčilom Krajišnikom 16.09.1993. kojim bi Srbima omogućio referendum o izdvajanju od BiH. Nije lutao ni kada je 12.01.1994. Tuđmanu nudio da Hrvatska omogući uvoz naoružanja, bez uplitanja vojske, da on porazi Srbe (s kojima je potpisao sporazum) kako bi kasnije dopustio pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj.
Kaže Bakir kako su „Hrvati malo bili uz ABiH, pa malo nisu“. Ta ista ABiH je nakon potpisanih mirovnih sporazuma, primirja i prestanka borbenih djelovanja ubila 1051 civila, od čega 121 dijete i ubila 644 zarobljenika HVO-a. Ta ista Armija BiH je protjerala preko 170000 Hrvata sa svojih ognjišta. Ta ista ABiH je, unatoč potpisanom sporazumu o međusobnoj suradnji sa Hrvatskom 22.08.1992., sustavno planirala napade na hrvatske obrambene snage i područja, što je potvrdio sam Sefer Halilović u svojoj „Direktivi za odbranu suvereniteta BiH“.
Je li se pitao Bakir jesu li Hrvati uz ABiH kada je za svoga savjetnika stavio Šerifa Patkovića, zapovjednika 7. muslimanske brigade, odgovornog za ritualna ubojstva i zločine u Dusini? Izetbegović poziva hrvatske predstavnike u Srebrenicu. Hrvatski predstavnici su išli u Srebrenicu, jesi li ti Bakire išao u Dusinu? Jesi li došao pokloniti se žrtvama Grabovice?
Završava Izetbegović kako dok je njega poštovat će se Ustav i Ustavni sud u trenutnim gabaritima, a već u sljedećoj rečenici govori kako neće dopustiti izmjene izbornog zakona, što taj isti Ustavni sud nalaže. Dapače, „čekat ćemo dvije godine, a onda će probosanske snage uzeti sve što im pripada. Vrijeme je da se stane u kraj nacionalističkoj, šovinističkoj, rasističkoj retorici“.
Je li potrebno uopće naglašavati kako Izetbegović u jednoj izjavi proturječi sam sebi. Kao Bošnjak, odnosno probosanska snaga, on bi diktirao prava onima kojih manje ima i to je borba protiv „nacionalizma, šovinizma i rasizma“? Samo valja napraviti paralelu: „ukoliko ne jačamo i ne stvorimo odgovor nacionalizmu, zajedno sa svim progresivnim ljudima, nećemo imati budućnost. Zato se više nikada nećemo stidjeti što nas ima više“. Ovo su riječi Slobodana Miloševića iz 1989. na Kosovu. Treba li išta ovome dodati?
Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da unatoč svemu ovome, u praksi i dalje više nego dobro funkcionira politička suradnja hrvatskih političkih predstavnika ne samo sa Bakirovom SDA, nego i DF-om. Ne samo to, apsolutno nitko od čelnika ne reagira na ovaj otvoreni unitarno-građanski sarajevski fašizam utjelovljen u liku Bakira Izetbegovića. Za puno slabije izjave, svojedobno su hrvatski predstavnici napuštali sjednice CKSKJ i institucije bivše države. Zamislite da Hrvati imaju predstavnike koji bi pokazali tu razinu hrabrosti i dosljednosti. Da Dragan Čović, zajedno sa ostalim delegatima napusti Dom Naroda, dok mu kolega iz klupe Izetbegović ne pojasni što je mislio pod izjavom o „višku prava Hrvata“ i tome kako će, ako treba, svoja ideje ostvariti „ili politički ili vojno, kakogod zatreba“. Vrana vrani oči ne kopa.
Na kraju, što drugo nego pozvati Bakira Izetbegovića da ne ostane samo na riječima. Kreni redom Bakire, razbijaj okove! Nemoj samo lajati, ugrizni nekad. Ne budi Milorad Dodik!
Slaven Raguž
Predsjednik HRS-a
