KOJE POUKE BIH MOŽE IZVUĆI IZ PROPASTI MISIJE U AFGANISTANU?
Zašto je propala međunarodna misija u Afganistanu? Zato što su SAD i međunarodna zajednica direktno utjecali na unutarnje stvari te zemlje, ali na način da su imali predefiniranu političku stratešku agendu. Umjesto da istu definiraju na osnovu stvarnih životnih okolnosti, oni su utrošili trilijune dolara pokušavajući stvarnost prilagoditi njihovom viđenju iste.
Identičnu stvar međunarodna zajednica je uradila i radi u BiH. Nakon što su inozemni mediji počeli objavljivati obavještajne podatke „mirovne“ misije u Afganistanu, od zadnjih desetak godina, zajedničkih poveznica BiH i Afganistana ima na pretek. Može li onda BiH izvući neke pouke?
Dva puta nametnuta vlast! Zvuči li to poznato?
Čitajući i prateći izvješća američkih analitičara, svi se slažu kako je propast međunarodnog projekta u Afganistanu počela 2009., a zakovana 2014. Godine 2009. po drugi put biva za predsjednika postavljen Hamid Karzai. Ne izabran, nego baš postavljen. Iako mu je prvi mandat (2004.-2009.) bio obilježen neviđenom korupcijom i gospodarskim kriminalom i iako je dokazano kako se koristio izbornim prevarama pri brojanju glasova, SAD ga podržava i postavlja za predsjednika.
„Karzaiev izbor nije legitiman i njegova vladavina je propast. Njegova administracija neće moći boriti se protiv korupcije i obraniti se od Talibana“ nakon namještenih izbora proročki je izjavio njegov protukandidat Abdullah Abdullah. Sve isto se ponovilo 2014. godine kada je, ponovno nakon izborne prevare, izabran Ashraf Ghani. Tada je međunarodna zajednica intervenirala još jače na ishod izbora. Izbili su veliki neredi organizirani od strane „poražene“ oporbe. Strahujući od eskalacije sukoba, intervenirali su tadašnji predsjednik Obama i John Kerry, koji je u dva navrata dolazio u Kabul. Dogovorili su tobožnju neovisnu reviziju izbornih rezultata, reviziju koja nikada nije urađena. Koliko su diktirali sami proces dovoljno govori činjenica da rezultati izbora nikada službeno nisu objavljeni, niti proglašeni, ali je Ghani ostao predsjednik, uz podršku međunarodne zajednice. Dva puta nametnuta nelegitimna vlast. Zvuči poznato?
Selo gori, Amerika se češlja
Vrh međunarodne tragikomedije ne leži u nametanju vlasti, koliko u propagandi s kojom je američka administracija nastojala umiriti europske partnere. Oni su negodovali zbog direktnog uplitanja u unutarnje stvari Afganistana, toleriranje korupcije i brojne civilne žrtve vojnih napada. Primjerice, nedavno objavljena izvješća CIA-e koje je objavio Wikileaks govore o tome kako su američki obavještajci sugerirali iskorištavanje afganistanskih žena i njihovog statusa kako bi senzibilizirali europske partnere i smanjili njihova negodovanja.
Koliko daleko se išlo u tome ponajbolje pokazuje činjenica kako su momentalno svi vodeći svjetski mediji radili reportaže o statusu žena u Afganistanu.
Dok su oni informirali o statusu žena, izvješća s terena su kazivala kako raste napredak Talibana, njihovo zauzimanje terena i zločini te kako postoji velika vjerojatnost da protutalibanske snage neće znati odgovoriti na to. Zašto? Specijalne vojne snage Afganistana su s lakoćom odbijale talibanske napade, no problem je nastajao kada je regularna vojska trebala preuzeti crtu obrane.
Vojska je bila glavni izvor korupcije, jer je tu i utrošen najveći novac. Karzai i Ghani su na čelo vojske instalirali rodbinu i prijatelje iz stranke, koji, osim te povezanosti, nisu imali nikakvih stručnih kvalifikacija za vođenje vojske. The Economist je o ovome pisao nedavno u analizi „Zašto Amerika inzistira na izgradnji koruptivnih sluganskih država“, gdje su spomenuli i BiH. Tu su opisali kako je lokalno afganistansko stanovništvo davno otpisalo, od Amerike, instaliranu Vladu i ostalo lojalno lokalnim klanovima i seoskim vođama. Kada su Talibani nagrnuli, borbu za Afganistan shvatili su kao borbu za uhljebničku rodbinu. Znali su kako je ta ista rodbina, valjda računajući na to da će ih Amerika vječno financirati, spiskala novac za vojsku, jednostavno su odustali od borbe.
Brojna su izvješća s terena koja su mjesecima prije preuzimanja Talibana najavljivala ovakav scenarij. Nova američka administracija je sve ignorirala. Nevjerojatno je, primjerice, kako 02.06.2021., dakle nakon isteka roka za povlačenje snaga iz Sporazuma iz Dohe, nakon što su Talibani već počinili brojne zločine i javna smaknuća, samo par tjedana prije potpunog preuzimanja zemlje od strane Talibana, američka ambasada organizira i proslavlja: „početak mjeseca lipnja, mjeseca lgbt prava“. Toliko o prioritetima.
Može li se ikakva pouka za BiH izvući iz „poraza demokracije“ u Afganistanu?
Ukoliko se kod nas nastavi sa tendencijom ignoriranja trojedine stvarnosti BiH i međunarodna zajednica bude nastavila s politikom prilagođavanja stvarnosti svojim predrasudama i predefiniranoj pseudograđanskoj (čitaj: sarajevskoj) političkoj agendi, nakon Afganistana, BiH će biti sljedeća. U Afganistanu je utrošeno na trilijune dolara koje je pojela korupcija, u BiH možda nisu trilijuni, ali jesu milijarde i milijarde, koje je isto tako pojela korupcija.
Međunarodna zajednica mora razumjeti kako u BiH postoje tri političko društvene stvarnosti koje, bez obzira na uložene milijarde, nikada neće postati jedna. Ovih dana se reaktualizirala priča oko izmjena izbornog zakona, no radi se o šminkanju terminalno oboljelog organizma. Mora se početi razgovarati o administrativno ustavnom preuređenju države, koliko god to blasfemično za sarajevske uši zvučalo. Samom izmjenom izbornog zakona, BiH kao država neće ništa dobiti. Dobiti ćemo mi koji se bavimo politikom, narod neće ništa, jer će opet birati istu koruptivnu političku elitu. E sad, kad bi uz ovo međunarodna zajednica prestala financirati beskonačnu bh birokraciju, zadao bi se udar i toj eliti, jer bi bili primorani nešto raditi, a činjenica je kako to nisu u stanju.
Na kraju, možda najbolja pouka koji se iz afganistanskog iskustva može izvući jeste da u BiH rata neće biti, koliko god ovih dana iz Sarajeva i Banja Luke drugačije, po najavama, izgledalo. Opametili se Afganistanci pa nisu htjeli ginuti za ratnoprofitersku uhljebničku elitu koja je rodbinu stavila na vodeće funkcije u vojski. Isto bi bilo i kada bi Željko, Bakir, Mile i Dragan pozvali svoje u borbu. Eto za vas će narod (opet) ginuti. Nego vi svoju rodbinu i stranačke kolege u prve redove, nek’ vam oni u borbu krenu. Ako mogu na vaše pozicije, mogu i u vaše ratove.
Slaven Raguž
