Sa oltara kad zagrmi Kolinda Grabar Kitarović!
Nisam imao niti minimalnu namjeru pisati i na bilo koji način izražavati bilo kakvo mišljenje o predsjedničkim izborima u RH, ali nakon ovog zadnjeg posjeta Kolinde Grabar Kitarović, javni izričaj na ovu temu postaje stvar zdravog razuma i moralne obveze. Nismo svi budale kakvim nas sa svojih govornica smatraju Kolinda Grabar Kitarović, Dragan Čović, Andrej Plenković i slični. Drugačija smo mi vrsta budala. Patimo mi od mnogo čega, ali sigurno ne od kratkoročne amnezije. Kad je već došla u BiH, red je uraditi ocjenu politike njene prema nama u BiH.
Kolinda Grabar Kitarović je najveće utjelovljenje patološki autarkičnog i bipolarno poremećenog odnosa RH prema Hrvatima u BiH. Politike koja na Hrvate u BiH gleda kao polupismenu domorodačku zajednicu koju, Mesić/Karamarkovim rječnikom rečeno, konstantno treba učiti pecati. Zato joj se tijekom cijelog mandata događalo da jedan dan tvrdi jedno, drugi dan nešto sasvim drugo.
Kada je u kampanji za ovaj mandat posjetila Mostar, u govoru je izjavila kako se „Hrvati trebaju dogovoriti sa ostala dva naroda i kako je u BiH više problem unutarnje uređenje, nego hoće li Hrvati imati Treći entitet ili ne“. Kako bi se to trebali Hrvati u BiH dogovoriti s drugima, kada mnogobrojniji narod, uz podršku međunarodne zajednice, uvelike radi na obespravljivanju Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda?! Netko je poslije i nju to upitao, pa je u roku od samo par dana promijenila stav govoreći kako su njene riječi krivo protumačene, te kako će ona podržati sve što podrže legitimni predstavnici Hrvata u BiH.
U kojem smjeru će ići ta podrška, potvrdila je nagrada Isa-beg Ishaković koju je primila u Sarajevu, prigodom čega je emotivno izjavila kako „Hrvati u BiH žive kao Hrvati u svojoj matičnoj državi“, nakon čega su ponovno krenule reakcije iz BiH, budući da Hrvati u BiH ipak ne žive tako „jednako“, jer su im uskraćena ustavna, građanska i ljudska prava u matici BiH, pa se ponovno morala „čupati“ naknadnim izjavama. Potom su uslijedile izjave o „rastu radikalizma u BiH“, da bi nakon paljbe iz Sarajeva, rekla kako je mislila na cijelo područje JI Europe. Potom je uslijedila izjava koja to nije o „BiH kao izrazito nestabilnoj i pod kontrolom militantnog islama“. Vrhunac je izjava o „Komšiću koji mora shvatiti kako nije samo etnički, nego i politički predstavnik Hrvata u BiH“.
Niti 24 sata nakon uslijedio je „demanti“, kako ona to nije mislila, no ako se presluša emisija u kojoj je to rečeno, netom nakon te izjave, novinarka HR radija je upitala „hoćete li pozvati g. Komšića u Zagreb?“ Kitarović je izjavila, citiram: „odlučit ću o tome ovisno kako se bude razvijalo stanje i koliko druga strana bude spremna za suradnju“.
Komšić je protuustavno Hrvatima nametnut, sa Hrvatima nema apsolutno nikakve poveznice osim što on tvrdi kako je Hrvat. On je u biti prvi bošnjački član Predsjedništva. Tu ne postoji „druga strana“ i nema tog „razvoja situacije“ koji bi mogao dovesti do toga da on bude pozvan u Zagreb u službeni posjet. Kitarović je ovdje definitivno pokazala kako su najbolje izjave o BiH one kada ih nema, kao što je to bio slučaj kada je za Veliku Gospu posjetila Teslić i nije davala izjave.
Kakva može biti politika Ureda Predsjednice RH prema Hrvatima u BiH, ako se zna da je Mate Granić njen glavni savjetnik? Mate Granić, inače osobni liječnik predsjednice S.I.V.-a SFRJ Milke Planinc, strastveni jugoslavenski lobista pri UN-u s početka 80.ih prošlog stoljeća, arhitekt je ovoga što danas mi Hrvati u BiH živimo.
Tu svaka priča o iole artikuliranoj politici Ureda Predsjednika RH prema Hrvatima u BiH prestaje! Tu leži i odgovor na pitanje zašto se pri posjeti Bugojnu, sa oltara, Kitarović nije spomenula logora i zločina u Bugojnu i sudbine nestalih 20 Bugojanaca, hrvatskih intelektualaca. Tu leži i odgovor zašto, kad je već došla u župu Skopaljska Gračanica, nije posjetila dio te župe Lužane i spomenula se zločinački ubijenih i masakriranih civila i branitelja HVO-a iz toga mjesta. Tu leži odgovor na pitanje zašto pri dolasku u Središnju Bosnu nije posjetila niti jedno mjesto masovnih zločina počinjenih od strane ABiH, niti se izrijekom ijednog spomenula sa oltara. Tu leži ponajviše odgovor na pitanje koliko iskreno je ona „tu za nas i zbog nas“.
Zašto je moralna obveza napisati nešto nakon ovog njenog zadnjeg posjeta?
Kao hrvatsko društvo i narod u BiH postali smo taocima dviju partija, hrvatskog i bh HDZ-a. Od naroda i od Crkve napraviše „kuću trgovačku“. Kako drugačije racionalno pojasniti crkvena zvona pri dolasku Kolinde Grabar Kitarović u dvorište crkve? Kako pojasniti liturgijski kalež stavljen u stranu kako bi predsjednica bolje ispala na fotografijama na oltaru, dok drži „nadahnjujući“ govor, uz neskrivenu ushićenost župnika, vrisku i aplauz iz crkvenih klupa. Kako racionalno objasniti, onomad, skrivanje svetohraništa u crkvi plakatom za predstavljanje knjige Dragana Čovića? Kakva nam politika, takva i vjera dobrog dijela Božjih pastira. Pozivati sa oltara da se glasuje za „našu predsjednicu“?!
Kolinda Grabar Kitarović je imala dovoljno vremena i prostora za postojećeg mandata za jasnu artikulaciju politike koja bi išla u interesu i obranu Hrvata u BiH, ali se ograničila na bruxellesko šizofrenu, nezamjerajuću nikome, politiku. Mi od takve politike nemamo ništa i nama to ne treba, ma koliko god nas svi oni skupa smatrali budalama. Kao što rekoh, drugačiji smo mi tip budala.
Slaven Raguž
