Što nakon odlaska Visoke niškoristi Valentina Inzka?
Najplaćeniji i najsrčaniji glasnogovornik Bakira Izetbegovića. Čovjek koji je periodično svjesno iznosio notorne neistine pred Vijećem sigurnosti UN-a. Čovjek kojem trebamo zahvaliti na činjenici da je u ovih 12 godina maksimalno demaskirao politiku međunarodne zajednice kao službi bošnjačke unitarne nacional-socijalističke politike. To je bio Valentin Inzko i ovo će, uz nepoznavanje osnovnih matematičkih postulata, ostati kao nasljeđe njegove 12 godišnje vladavine.
Najava dolaska Carla Schmidta u BiH pokrenula je različite reakcije kod predstavnika sva tri naroda. Srpska strana dovodi u pitanje legitimnost Schmidtovog izbora, bošnjački politički establishment je upregnuo svu mašineriju da jedan Inzko ode, a drugi dođe i nastavi gdje je ovaj stao, dok hrvatski politički predstavnici, po svom standardnom običaju, kreću politički sterilno, ali krajnje podaničko ulizivački. Ne bi nas čudilo da Schmidtu onaj jedan stranački tiskovni dnevnik, po direktivi, dodijeli Pečat za buduće životno djelo, kao što je to bio slučaj sa Petrichem i Inzkom. Sarkazam na stranu, čisto radi istine, ali i da ostane zapisano, potrebno se osvrnuti na legitimnost izbora Schmidta, koje može uvelike utjecati na njegov rad, kao i propagandističke mantre iz sarajevsko bošnjačke kuhinje.
Može li Upravno vijeće PIC-a samostalno imenovati Visokog predstavnika?
Aneks 10 Sporazuma u Daytonu jasno govori kako se Visoki predstavnik imenuje rezolucijama Vijeća sigurnosti. Rezolucijom 1031 iz 1995. definirane su ovlasti OHR-a, koje su 1997. paušalno proširene u Bonnu na sjednici Vijeća za implementaciju mira. Imenovanje OHR-a mora potvrditi Vijeće sigurnosti UN-a, kao što je to bio slučaj npr. s Valentinom Inzkom koji je potvrđen Rezolucijom 1869 iz 2009.
Realno je pitanje pravne valjanosti bilo kakve Schmidtove odluke ukoliko ga kao Visokog predstavnika ne potvrdi Vijeće sigurnosti. No, Cristian Schwarz Schilling je također bio imenovan bez amena Vijeća sigurnosti. Zanimljivo je to da on nije koristio „bonske ovlasti“ kao njegovi prethodnici. Jeste njima prijetio, ali ih nikada nije koristio. Zanimljivo je i to da je i njega, kao i Schmidta, imenovala Angela Merkel i da se imenovanje i jednog i drugog tumačilo kao „konačno jačanje angažmana Njemačke i EU kada je BiH u pitanju“.
No, poseban naglasak zahtijeva političko propagandistička ofanziva iz sarajevske kuhinje, koja je ovih dana dodatno angažirala i Inzka u odlasku. Ponajviše se to tiče bezbroj puta ponovljenih dociranja o kršenju ljudskih prava građana i potvrde istih u presudi Sejdić Finci.
Kada nam Austrijanci poput Valentina Inzka, ili ako Nijemci poput Carla Schmidta to nastave, krenu docirati o diskriminaciji i ljudskim pravima, prvo pitanje mora biti zašto niti Austrija, niti Njemačka nisu ratificirale i implementirale Protokol 12 Europske povelje o ljudskim pravima? Protokol 12 je temelj svim presuda protiv BiH, poput one Sejdić Finci. Nije ga ratificiralo 27 od ukupno 47 država Vijeća Europe, a njih 9, poput Velike Britanije, Francuske, Švedske, Danske itd., nisu ga uopće potpisale. Važno je napomenuti da niti jedna od zemalja upravnog vijeća PIC-a nije ratificirala istu.
Razlog zašto ga nisu ratificirale i/ili potpisale stoji u činjenici da je isti krajnje paušalno i općenito napisan te bi, u slučaju njegove ratifikacije i primjene, doveo u pitanje pravni poredak i suverenitet tih država. Zašto ga je BiH, gdje je složenost ustavno-pravnog poretka krajnje složena, bespogovorno potpisala ne zna se. Još veće pitanje je zašto su ga hrvatski predstavnici u vlasti 2003. (isti su i danas na vlasti) jednoglasno potpisali, znajući za našu institucionalnu neravnopravnost. Prema tome, prije nego nam Inzko i razni Inzkoi budu dijelili lekcije iz ljudskih prava, neka prvo pometu ispred svoga praga.
Druga stvar koju je potrebno demistificirati jeste krajnje pogrešno tumačenje kako je presuda Sejdić Finci „ukinula konstitutivne narode i legitimno predstavljanje“, što je u svom zadnjem intervjuu ponovio i Valentin Inzko.
Presuda Sejdić Finci uopće ne dovodi u pitanje pojam legitimiteta, konstitutivnosti i konstitutivnih naroda. Članak 48 presude Sejdić Finci jasno govori kako „nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni Bosni i Hercegovini i da možda još uvijek nije sazrelo vrijeme za politički sistem koji bi bio samo odraz principa vladavine većine“.
Presuda se referira na mišljenje Venecijanskog povjerenstva koje je dalo čak i rješenja (stavak 22) kako pojednostavniti proces izbora u Predsjedništvo preko biranja u zastupničkom domu i Domu naroda. Uz to, u stavku 24 presude Sejdić Finci Venecijansko povjerenstvo jasno kaže: „Uloga kluba delegata na etničkom principu čini malo vjerojatnim da se izabere kandidat koji ne pripada nekom od konstitutivnih naroda. Ovo, međutim, nije karakteristično samo za ovaj prijedlog, nego predstavlja odraz političke realnosti.“ Dakle, tekst presude govori o „političko realnosti“ BiH kada se govori o konstitutivnim narodima.
Da zaključimo, Valentin Inzko je bio utjelovljenje propale politike međunarodne zajednice prema BiH, oličenje pristranosti i povlađivanja sarajevskoj čaršiji, koje je toliko daleko otišlo da se u ovih 12 godina nije libio otvoreno promovirati bošnjački nacional socijalizam. Kako se postaviti prema Carlu Schmidtu? Opušteno. Ukoliko se usudi koristiti bonske ovlasti, bez da ga je potvrdilo Vijeće sigurnosti, ganjat se po sudovima. Saslušat čovjeka i držati svoj stav i smjer. Naravno, uz presudan uvjet posjedovanja svoga stava i smjera, što je posebno upitno kada su Hrvati u pitanju, odnosno oni koji su najviše plaćali cijenu raznih politika Visokih predstavnika. Sreća je jedino što nije samo Inzko na odlasku. Na izlaznim vratima je i odnarođena podanička hrvatska sterilno politička kasta.
Slaven Raguž
