O floskulama neulaska u vlast, o TV HDZBiH/HB, o hrvatskoj politici… Slaven Raguž govori za dnevnik.ba
Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske Republikanske stranke, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora BiH ali i novoizabrani zastupnik u Skupštini HNŽ-a, u intervjuu za Dnevnik.ba govori procesu formiranja vlasti, izmjenama Izbornoga zakona, RTV-u HB, ustavnom i političkom položaju Hrvata u BiH, pritiscima na bh. pravosuđe…
Gospodine Raguž, prošlo je više od pola godine otkad su održani izbori, no još uvijek nemamo formiranu novu vlast na razinama države i entiteta FBIH kao ni u HBŽ-u i HNŽ-u. Zašto? Ima li više uopće smisla formirati ikakvu vlast?
Imamo krajnje paradoksalnu situaciju. Novoizabrana zakonodavna vlast u punom kapacitetu surađuje sa izvršnom koja je u tehničkom mandatu. Država i Federacija se zadužuje i to stotinama milijuna KM, koji se netransparentno troše, donose se odluke i uredbe koje imaju snagu zakona, izmišljaju novi porezi itd. Najveći besmisao je u HNŽ-u. Više od pola godine se ne sastaje Skupština, a plaće, paušali i naknade zastupnicima se isplaćuju redovito. „Tehnička“ vlada šakom i kapom dijeli proračunski novac, tobože, za „poticaje poduzetništvu“, „razvoju turizma“, i sl., kupuju se službena vozila od preko 150.000 KM po vozilu itd., sve naravno netransparentno i protivno zakonu. S pravom se postavlja pitanje smisla i svrhe izbornog procesa, jer je u potpunosti onemogućen rad županijske zakonodavne vlasti. Ono u čemu nas ne mogu zaustaviti jeste podizanje kaznenih prijava protiv županijske vlasti, što planiramo uskoro napraviti.
Kad bi se nova vlast danas uspostavila na svim spomenutim razinama, je li realno očekivati da se mogu napraviti ikakvi iskoraci, ikakve reforme?
Nerealno je očekivati bilo kakve reforme i promjene, jer se radi o istim ljudima koji nas jašu već desetljećima. Za reforme je potrebna promjena svijesti, promjena mjerila društvenih vrijednosti i primarno promjena koncepta države BiH kao takve, jer je ovakva kakva je sad neodrživa i nemoguća. S druge strane imamo i praktični problem, a to je činjenica da 2019. evo prolazi uzalud, a 2020. je ponovno izborna godina. Mi smo u HNS-u uz naš prijedlog izmjena Izbornog zakona predlagali da se proces općih i lokalnih izbora objedini baš iz tih praktičnih razloga, što naravno nije uzeto u obzir. Zašto bi se mijenjao proces koji odgovara stranačkim elitama. Prema tome, nerealno je očekivati bilo kakve reforme, osim, naravno, onih koje budu dolazile po zapovjedi monetarnih institucija.
Član ste Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora. Zašto je hrvatska politika „utišala“ svoje zahtjeve za izmjenama Izbornoga zakona BiH? Trebaju li Hrvati pristati na sudjelovanje i u kakvoj vlast prije izmjena Izbornoga zakona?
Hrvatska politika se utišala jer su prošli izbori. Floskula je kako Hrvati neće ulaziti u vlast Federacije bez izmjena Izbornog zakona, jer su već pristali na to. Što rade i komu služe trenutni hrvatski predstavnici u aktualnoj vlasti na razini Federacije? S istim onim ljudima koji su financirali i proveli proces nametanja Željka Komšića se sjedi i djeluje kao da se ništa nije dogodilo. Neki dan smo svjedočili kako su ministri iz reda bošnjačkog naroda silovanjem Poslovnika skinuli s dnevnog reda odluku o imenovanju ravnatelja FUP-a, na što su kao naši ministri izrazili protivljenje, da bi sutradan nastavili s radom kao da se ništa nije dogodilo. U eri „nesudjelovanja u vlasti bez izmjena Izbornog zakona“ donesen je protuustavni Proračun s kojim se ponovno pokopao grad Mostar, izglasana je odluka o financiranju Bloka 7 u Tuzli, financijska konsolidacija rudnika po Bosni, dok Aluminij ide u stečaj, a ono što je najlicemjernije podržava se novi zakon o razvojačenim braniteljima koji u potpunosti degradira branitelje HVO-a. Kruna svega će biti, živi bili pa vidjeli, pristajanje na formalno sudjelovanje u novoj Vladi Federacije, tamo negdje u rujnu. Opravdanje će biti vjerojatno „druga strana je izrazila spremnost na izmjene“.
Što je danas hrvatsko pitanje u BiH? Kako smo od zahtjeva za trećim entitetom spali na to da više dovoljno glasno ne tražimo ni izmjene Izbornoga zakona?
Hrvatsko pitanje je danas, ono što je bilo i jučer: situiranje stranačkih kadrova, njihove beneficije, nadzorni i upravni odbori, upošljavanje stranačke mladeži, rodbine i kumova, itd. Godine i godine krajnje negativne selekcije kadrova rezultirala je nazadovanjem hrvatske svijesti u BiH. Sve je podređeno beneficijama i interesima pojedinaca koji nemaju svoje ja i koji se sjete svog identiteta i naroda kojem pripadaju isključivo pred izbore. Nakon izbora, negdje oko Bradine, svi oni zaborave da su Hrvati i uklope se u amorfnu bosanskohercegovačku neofeudalističku masu koja za cilj ima samo da se ovakvo stanje kakvo jeste u BiH održi što dulje. Traženje trećeg entiteta, odnosno argumentirano traženje različitog ustavno administrativnog uređenja BiH koji bi osigurao dugoročnu budućnost ove zemlje sa osiguranim pravima svih naroda i građana koji u njoj žive značilo bi dovođenje u pitanje pozicija i ugodnih beneficija koje dolaze s njima. Značilo bi žrtvu. Mi nismo spremni na žrtvu, jer nam je situiranje ograničenih pohlepnika na prvom mjestu.
Gdje vidite razloge tomu?
Ljudi koji nas desetljećima vode svoju su naobrazbu, izgradnju karaktera i psihološku zrelost stekli u komunizmu. Demokratske promjene su ih zatekle u 30-im godinama života, kada su to već bile karakterno i mentalno izgrađene osobe. U većini slučajeva, niti jedan od njih nije vjerovao da će do demokratskih promjena uopće doći, kako je njihova komunistička partija vječna, a sve drugo prolazno. Kad je zaratilo, oni su negdje u hladovini čekali kako će se razviti situacija, kako bi se mogli kasnije prikloniti pobjedničkoj strani. To su većinom ljudi, dakle, već izgrađenog i razvijenog komunističkog mentaliteta, nesposobni prilagoditi se suvremenom načinu života konstantnih promjena, slobodnom tržištu i kontinuiranom učenju i stjecanju novih znanja. U komunizmu su se navikli da im se društvo podređuje, a ne da se oni podređuju njemu, navikli da se cjelokupni društveni angažman ogleda u polaganju vijenaca, posjetima i primanjima kojekakvih dužnosnika, naslikavanjima po novinama, a da narod radi, djeluje, šuti i financira njihov način života. Promjena društvenog uređenja nije dovela do promjene mentaliteta. Mentalitet je isti, samo su okolnosti drugačije. Zbog toga tapkamo u mjestu. Društvo i život se podređuje njima, a ne obrnuto. Kada bi se sutra vratio komunizam, oni bi se samo resetirali na tvorničke postavke i nastavili isto, samo u drugom odijelu.
Mislite li da će se pokretanjem programa TV Herceg Bosne doći do „probijanja medijske blokade“ u kojoj se nalaze bh. Hrvati?
Na konceptu kakvom su osmislili TV HB neće doći do probijanja medijske blokade, nego dodatnog nazadovanja. Kreira se HDZ TV, a ne TV HB. Koncept po kojem bi se nova TV kuća plaćala iz proračuna općina i županija nije dobar. Nama je potreban objektivan, suvremen i profesionalan medij, a ne medij u službi vlasti. Medij na čijem čelu će biti ljudi iza kojih stoje uspješni projekti na medijskom tržištu, a ne projekti koje je blokirala porezna uprava zbog netransparentnog i nenamjenskog utroška sredstava. Ne treba nam još jedan medij koji će služiti za pranje novca preko marketinških i sponzorskih kampanja javnih poduzeća, ministarstava i institucija na čijem čelu je kadar HDZ-a BiH. Jednostavno ovaj koncept koji je netko osmislio u prostorijama HDZ-a BiH ne odgovara niti potrebama tržišta, niti potrebama hrvatskog naroda i rezultirati će još jednim medijskim promašajem, budući da ne učimo ništa iz iskustva. Imali smo već iskustvo jedne TV kuće koja se financirala iz proračuna, pa je otišla u propast. Ponavljam, nama je potreban objektivan, neovisan, tehnološki suvremen, gledljiv i prije svega profesionalan medij koji će informirati o hrvatskoj kulturi, običajima i društvu, ne trebaju nam stranačka glasila.
Što bi onda prema vašem mišljenju vodilo izlasku iz medijske blokade Hrvata u BiH?
Mi smo svoje rješenje davno ponudili, a to je model javnog medija po supsidijarnom modelu naplate RTV pristojbe i liberalizacije RTV tržišta. Svaki građanin ove zemlje bi plaćao pristojbu mediju kojem želi, a medij da bi uopće dobio mogućnost da prima bilo kakav novac, morao bi zadovoljiti programske kriterije u vidu količine informativnog, kulturnog, sportskog i dr. programa iz originalne produkcije. Ovo je bio model koji bi bio rješenje za projekte poput Naša TV, a liberalizacijom bi se oduzeo bošnjački politički monopol nad Javnim RTV servisom i dobili bi se, koliko toliko, objektivni mediji. Zamislite primjerice, po konceptu TV HB kakav je zamišljen u HDZ-u, tj. da se ona plaća iz općinskih i županijskih proračuna, bi li postojala ijedna kritički orijentirana reportaža prema lokalnoj vlasti? Bojim se da ne dobijemo medij koji će sutra, primjerice, u Mostaru ignorirati priču o onečišćenju piralenom ili proteste građana, dok bi se u više navrata čitao nepotpisani pamflet gradske uprave po kojem su za problem ekološke katastrofe u Mostaru krivi mediji i nevladin sektor koji o tome govori i piše, kao što se to dogodilo s jednom radio postajom trenutno u Mostaru.
I hrvatska i srpska javnost u BiH dojma su da međunarodna zajednica favorizira bošnjačku politiku. Je li to doista tako? Zašto „stranci“ u BiH imaju svoje favorite?
Ne radi se o dojmu, nego o stvarnosti. Postoji bezbroj dokaza za to. Sjetimo se samo Odluke Ustavnog suda 5/98-III, kolokvijalno nazvane „odluka iz zračne luke“, o tobožnjoj konstitutivnosti svih naroda na cijelom teritoriju, koju je izdiktirao tadašnji visoki predstavnik Petrich pri odlasku iz BiH u zračnoj luci. On je ranije ustoličio diskriminatorni sastav Vlade od 8 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina. Dakle, velika je i duga povijest tog favoriziranja jedne strane. Danas se ona svela samo na javno medijsko kontaminiranje, a ne na institucionalno, budući da je srpska strana odradila i odrađuje dobar posao međunarodnog lobiranja i prisvojila je Rusiju, koja ima pravo veta, na svoju stranu. Svelo se sve na Inzkovo izražavanje zabrinutosti i Wigemarkovo hodanje, dociranje i držanje predavanja po BiH.
U svjetlu posljednjih pritisaka na predsjednika VSTV-a Milana Tegeltiju, mislite li da strani veleposlanici podrivaju neovisnost bh. pravosuđa?
Ne mislim, nego je to činjenica ne samo u ovom slučaju, nego i od ranije. Direktno miješanje inozemnih veleposlanika i međunarodne u unutarnje stvari BiH je dio svakodnevnice, o čemu sam nebrojeno puta ranije govorio. U ovom konkretnom slučaju, više od sviju je rekla gđa Ružica Jukić koju u potpunosti podržavam u njenim stavovima na ovu temu. Ono što je ona izrekla u javnosti morali smo čuti od hrvatskih predstavnika u vlasti, ali nismo. Netko bi morao veleposlanicima dati vrlo jasno do znanja da je njihova uloga predstavljanje svojih država u BiH, a ne neokolonizatorsko dociranje s visoka.
Kakva je kratkoročna budućnost BiH? Mislite li da će se bilo što ovdje promijeniti u sljedeće tri-četiri godine?
Dok god mi izbjegavamo priču o konceptu BiH kao države, mi nećemo naprijed. Očigledno je kako BiH nakalemljena na način kakva jeste nema budućnosti. Očigledno je i kako ne prolazi građansko unitaristički bratstvo-jedinstveni koncept kojeg uporno forsira međunarodna zajednica, a nameće bošnjačka politička elita. Moramo se vratiti na nultu točku koncepta BiH, a taj je da prihvatimo činjenicu kako u BiH žive tri konstitutivna naroda čija prava moraju biti uglavljena u administrativno – teritorijalnom uređenju koji će utjeloviti taj koncept. Razlozi za to su prije svega ekonomsko – socijalni, pa tek onda politički. BiH je trenutno postala neodrživ birokratski aparat koji je u službi političkih elita i koji je neodrživ. Prioritet mora biti realni sektor, oslobođen poreznih i fiskalnih opterećenja, smanjenih doprinosa na plaće djelatnika, koji će potencirati gospodarski rast, a javna administracija svedena na minimum. U nas je obrnuto, svi bi u administraciju, na teret proračuna, a gospodarstvo se tereti porezima i fiskalnim davanjima kako bi se ta ista administracija održavala. To je jednostavno neodrživo.
Politička scena kod Hrvata u BiH nakon izbora 2018. je nekako zamrla. Gdje je HRS u svemu tome? Kakvi su vam planovi?
Stvari su već jasne bile na plenarnom zasjedanju HNS-a u Kosači. Stranke koje su prije izbora govorile o tome kako je HRS „filijala i projekt HDZ-a BiH“, u čemu je prednjačio HDZ 1990, nakon izbora pristadoše na sve uvjete postavljene od tog istog HDZ-a BiH, samo kako bi dobili dio postizbornog kolača. U biti su pokazali svoje pravo lice i sad se samo čeka što će ih u konačnici zapasti, a u tom iščekivanju ne smije biti „izlijetanja“ iz kolosijeka, pa je zato dojam kako je sve utihnulo. Do koje razine licemjerja i besmisla se ide najbolje govori činjenica kako je član Predsjedništva HDZ-a 1990 i HNS-a u RS-u Mijo Perkunić prešao u Klub poslanika SNSND-a. Tako ćemo sad u Predsjedništvu HNS-a imati i SNSD. HRS je djelima pokazao kako smo jedini konstruktivna oporba aktualnoj vlasti i kako stojimo u potpunosti iza onoga što smo govorili prije izbora i što je naš program. Govoriti o nekim planovima za budućnost je teško u vremenu patološke depopulacije i nazadovanja društva gdje nema mjesta za one koji nisu dio vladajuće partijske oligarhije. Postali smo druga stranka Hrvata u BiH u najvećim mjestima sa hrvatskom većinom, proširili smo se na Središnju Bosnu, županije gdje su Hrvati manjina. Cilj nam je ostati dosljedna alternativa aktualnom političkom vodstvu Hrvata u BiH.
Dnevnik.ba
